Posljednji pokušaj dobivanja sponzorskog automobila za putopisni serijal po zemljama nastalim raspadom Jugoslavije neslavno je propao. Nakon što sam objasnio da već petnaest godina putujem svijetom, da sam pisao za renomirane automagazine, prošao više od sto tisuća kilometara automobilima i motorima diljem svijeta, ljubazna žena iz jedne autokuće mi je rekla:
– Nažalost, ne možemo vam izaći ususret. Vidite, situacija na tržištu nije baš sjajna, znate i sami...
– Ali, ustupili ste jedan auto don Anđelku Kaćunku!?
– Da, jesmo, ali će ga on otkupiti nakon šest mjeseci!
– Ah, nisam znao da svećenici imaju plaću, mea culpa!
– Kako ste rekli, Boris Veličan?
– Da, ne pojavljujem se baš u žutim novinama pa možda ne znate, ali ja sam...
– Bilo bi vam dobro da počnete – reče umiljati glasić s druge strane telefona pa nastavi: – To vam je bitno!
Shvativši da od sponzorstva neće biti ništa, otišao sam do banke (tekući račun mog najboljeg frenda Dušana Bućana), posudio lovu i kupio stari volvo karavan, najdosadniji auto na svijetu koji, po svim statistikama, voze isključivo obiteljski ljudi i najgori ljubavnici. Za Sloveniju, koju ne smatram najzanimljivijom zemljom bivše Juge, bio je to savršeni auto. Dušan, kao moj sve češći suputnik na putu, ubacio je CD Zorana Predina, ljubitelja košarkaških sudaca, ja sam lupio po plinu (moj volvo ide na jeftinije gorivo, manje zagađuje, pa za nagradu moram plaćati 500 kuna više na tehničkom) i putovanje je počelo. Još se nismo dobro ni raspričali, kad su mi ploče s imenima mjesta kroz koja smo prolazili zaokupile pažnju.
– Vidiš, kod nas u Slavoniji svađaju se zbog dvojezičnosti, a Slovenci svojoj talijanskoj manjini daju pravo da ploče budu ispisane samo na jeziku manjine. Što ti je demokracija, frende!
– Zaista su tolerantni ti Slovenci! – reče Dušan ni sam ne vjerujući koliko.
Ipak, čim smo stali na kavu, pokazalo se da smo u krivu i da se već pola sata vozimo po Italiji. Vratili smo se na početak i pokušali ponovo krenuti prema sjeveru. Ovaj put nas germanizmi na pločama nisu dali zavarati. Znali smo da smo opet promašili zemlju i završili u Austriji. No, treća sreća je bila naša. Dok nas, zbog prekoračenja brzine, nije zaustavio policajac:
– Ni to pa letališče!!! Kaj veli tista puščica?! – bio je ljutit policajac, a ja se sjetim kako mi je tata pričao, još u vrijeme dok smo iz Trsta švercali traperice, da se u Sloveniji treba čuvati. Nastavio sam zuriti u njega zamišljeno i nepomično, kao Mislav Bago kad čeka uključenje uživo, potom se okrenuo Dušanu s upitnim izrazom lica. Dušan je, naime, čitao Franca Prešerna u originalu dok je još bio mali. Potiho mi je rekao:
– Kaže, nisi na aviopisti... i nisi vidio znak za ograničenje...
Izišao sam iz auta, pokazao novinarsku iskaznicu, pa krenuo objašnjavati da radim za novine i da želim hrvatske turiste dovesti u što većem broju u Sloveniju, kako želim da skijaju u slovenskim Alpama, da se dive Postojni, Bledu i Bohinju, kako sam onomad proskijao u Črnoj na Koroškem, kako je njihova zemlja u mojim očima veća od Rusije... i, upalilo je. Uz obećanje da ću voziti u drugoj brzini, policajac nas je pustio. Vozili smo 50 km/h po lokalnim cestama (za koje ne treba vinjeta) i stigli do ploče Polzela koja mi se odnekud činila poznatom. Nakog kraćeg vremena, prisjetio sam se jumbo oglasa za čarape i predivnih nogu, pa rekao Dušanu da je to naše odredište. Ah, zaboravio sam reći, na ovom putovanju izbjegavamo glavne gradove i, kao slučajni turisti, biramo manja mjesta gdje istražujemo kako kuca bilo zemlje. Prvo smo odlučili pojesti domaću kuhinju jer ljubav, kao što znate, ide kroz želudac. Stali smo kod restorana „Gostišče Štorman“. Vrlo brzo do nas je došao konobar. Ako ste gledali film „Kajmak i marmelada“, bio je on više kajmak nego marmelada. Pitali smo za lokalne slovenske specijalitete, ali je momak, čija dva prsta ne stanu u čašu od gemišta a da ne pukne, pokazujući na meni samo rekao:
– Tu, jarane, sve piše!
Seksi noge na plakatima
Prvo što sam ugledao nakon što sam otvorio meni bio je – ciganski gulaš! Ja sam naručio to, Dušan lazanje. I bilo je odlično! Ti Slovenci imaju super kuhinju pa je ljubav, preko želuca, ušla u naša srca. Nakon što je platio ceh, obećao sam Dušanu da ću mu vrlo brzo vratiti novac koje mi je posudio za auto jer mi je u Ljubljanskoj banci ostalo 47 njemačkih maraka još davne 1989. godine. Kako se zbunio, rekao sam mu da mi je ekipa iz kvarta, ista ona koja na stupove stavlja oglase za kredite, objasnila sistem kamata. Prema njima, danas si mogu kupiti novi auto!
Nakon toga dovezli smo se do tvornice čarapa. Kraj glavne porte ima outlet dućan, na porti sjedi simpatičan čovjek u ranim šezdesetima. Odmah je objasnio da je firma u stečaju i da se ne želi fotografirati jer mu nedostaje samo godinu dana do penzije. Na ideju da popričam s nekim iz upravnog odbora, odmahnuo je rukom i rekao da mi je bolje otići do župana i njega pitati kako stoje stvari. Da pomognemo firmi u stečaju da ne propadne, kupili smo nekoliko pari čarapa pa krenuli do župana Jože Kužnika, mladog i nadasve simpatičnog čovjeka koji se nije dao zbuniti kad sam mu rekao da ga molim da učini sve što je u njegovoj moći da i dalje gledam seksi noge na jumbo plakatima diljem Hrvatske. Iako nenajavljeni, župan Kužnik nas je primio u svoj ured i započeo priču o Polzeli, kako mjestu tako i tvornici u stečaju. Kao pozitivan primjer naveo je porast stanovništva s 4800 u nekadašnjoj Jugoslaviji na 6200 koliko ih danas ovdje živi. Istina je da su neke tvornice propale, ali su nove otvorene. Od 1998., kad je Polzela proglašena općinom, niknule su firme koje svoje proizvode uspješno plasiraju na strana tržišta. Kao primjer naveo je Dat-Con d.o.o. koji zapošljava pedesetak uglavnom lokalnih radnika i koji radi za američku vojsku. Ista firma je nedavno proizvela 12 vozila za Grčku i Cipar. Tu je i Bastl-Reduktor d.o.o. s približno istim brojem zaposlenih. Oni rade uglavnom za Nijemce. Malo je to od 2500 zaposlenih u Polzeli i Garantu (tvornica pokućstva) u vrijeme Juge, no opet, općina se razvija. Infrastruktura, vodovod i ceste danas su na razini Europe. Uglavnom, župan je imao sve argumente da nas uvjeri kako mala mjesta u Sloveniji doživljavaju procvat. Kako sam sumnjičav i znatiželjan po prirodi, odlučio sam tu ideju procvata provjeriti kod ostalih Slovenaca. Otišli smo u Zavod za kulturu, turizam i šport gdje nam je ljubazna Klavdija Tomažič pričala kako sve više turista dolazi u Polzelu gdje je jedna od atraktivnijih ponuda aranžman „Putovima malteških križara“. Ipak, napomenula je da se radi o jednodnevnim aranžmanima jer Polzeli još uvijek nedostaje kvalitetan smještajni kapacitet, ne računajući pedesetak mjesta u planinarskom domu na Oljki. Pozvala nas je da posjetimo obližnji stari grad Žovnek, u blizini Braslovča, a da smještaj potražimo u Petrovču. Mi smo odlučili prespavati u 15-ak kilometara udaljenom Celju. Uzeli smo sobe u najskupljem hostelu i krenuli u izlazak. Prva destinacija bio je rock café „Moto rock XXX bar“. Tamo smo s gazdom Janijem Sovincom pričali o trenutačnoj situaciji u Sloveniji i čuli onu drugu stranu medalje. Slovenija ima sindrom onoga „Da Bog da imao pa nemao!“. Iako su doživjeli procvat ulaskom u EU, zadnjih pet godina ekonomska situacija je sve teža. Tvornice propadaju, ljudi su u kreditima, nezaposlenost raste... Kao da priča o Hrvatskoj, pomislio sam i preplašio se gdje ćemo mi biti za pet godina. Sa zadovoljstvom sam platio nekoliko piva jer Jani i ovako i onako stalno putuje na moto susrete u Hrvatsku pa će uloženo vratiti u budžet RH. Nakon ugodnog druženja s okorjelim bajkerom Janijem, otišli smo na najbolje ćevape u Celju, u „Okrepčevalnicu Grill“ na autobusnom kolodvoru. Banjalučki ćevapčići stoje tri i pol eura, Laško pivo od 0,5 l oko dva eura. Kako je Dušan opet platio ceh, odlučio sam izravnati račune u jednom lokalnom café baru kojem sam zaboravio ime. Vrlo brzo upoznali smo Danijela Ocepeka (29) i njegovu bolju polovicu Sašku Ropert (24). Danijel je vodoinstalater iz Vranskog, Saška ekonomistica iz Poče..., Potrče..., Po..., damn, nisam zapamtio. I oni mi kažu da su slovenska kolica krenula nizbrdo, dok naručujem piće za sve i zadovoljno pričam kako je kod nas.
– Zar je kod vas tako dobro? – pita me Danijel.
Uskoro lova sa štednje
– Da, naša kolica su odavno na dnu brda pa jedino gdje možemo ići dalje je kvragu ili uzbrdo! – odgovaram i plaćam rundu uz veliku napojnicu kao da sam emir iz Emirata, a ne zaduženi putopisac iz Ujedinjenih Sesvetskih Emirata. U rundu je uletjela i Sintija Knez (22), pristojna djevojka iz Žaleca, odnosno iz nekog sela tri kilometra od Žaleca. Studira ekonomiju i želja joj je da se trajno nastani i zaposli u Celju, po mogućnosti u državnoj službi. Vrlo je uporna, radi tri posla, hvali dobar izbor dućana u Celju, kudi nedostatak mjesta za izlazak nakon ponoći i moli da ovim putem urgiram da uvedu autobusnu liniju koja neće preskakati njezino selo. Nakon što su se izjadali da situacija nije bajna kao što sam mislio krenuvši u Sloveniju, preskočili smo noćni klub „Casa“ koji nam je savjetovala Sintija, jedno od rijetkih mjesta koje u Celju radi nakon ponoći, i vratili se u hostel. Suprotno vašim i našim očekivanjima, odlučili smo dodatno poduprijeti slovensku ekonomiju pa smo idućih dana kao slučajni turisti posjetili Laško, Trbovlje (gdje se nalazi slovenski Eiffelov toranj mnogima nalik na dimnjak) i, kao šlag na tortu – Julijske Alpe. Uspon na vrh Mangart je veličanstven, ipak, pripazite da se, vraćajući se dolje, ne spustite u Italiju. Bilo je tu još Slovenaca koji su nam kukali putem. Što su oni više kukali, to sam ja s većim guštom trošio eure na hedonizam u maloj, ali prelijepoj zemlji Sloveniji!
– Ovaj, kaj je s tvojom štednjom u Ljubljanskoj i kamatama? – upita me Dušan.
– Slučaj je na dobrom putu. Čim se Hrvatska i Slovenija dogovore o granici, lovica će sjesti na moj račun!
– Klasa optimist! – odgovori Dušan...
>> Hrvatski putopisac nakon 5 godina putovanja odlučio odati svoje tajne
