Priska Thurning, nježna plavuša svijetlih očiju, Kanađanka, rođena i odrasla u Švicarskoj, jedna je od najkreativnijih chefica na hrvatskoj gastronomskoj sceni.
Jednostavna i skromna, samozatajna i vrhunska profesionalka, Priska bi se, kad bi se itko usudio govoriti o najboljima od najboljih, a kriteriji su vrlo različiti, neupitno našla u samom vrhu. Ta majstorica zanata, čarobnica spajanja okusa, zaljubljenica u boje, velika ljubiteljica mačaka, u Hrvatskoj je pronašla drugi dom. Hrvatski govori iznimno dobro, doduše, pobrka pokoji padež, no to djeluje šarmantno.
Nakon angažmana u nekoliko svjetskih gurmanskih metropola i kuhinja velikih lanaca luksuznih hotela, životni put doveo ju je u Hrvatsku. Od Dubrovnika do Rovinja, a odnedavno u Zagreb.
– Svaki dio života ima neku svoju priču pa je tako nakon Dubrovnika, koji je bio moja prva postaja u upoznavanju Hrvatske, Rovinj bio postaja na kojoj sam puno naučila. Od hotela Adriatic do prvog hrvatskog dizajnerskog hotela Lone u kojem sam svladala kako biti nekoliko osoba u jednoj – od menadžera koji je odgovoran za tim od 40 ljudi do administratora i chefa.
O, da, bio je to veliki zalogaj, ali i zadatak koji se ne odbija, posao u kojem sam se sama natjecala sa sobom istražujući granice koje nisam ni znala da mogu doseći – kazala je Priska u prvom intervju otkako je otišla iz Rovinja.
– Katkada je potrebno u životu napraviti rezove. Nisu ugodni, ali su nužni. Svima, pa i meni.
Trebala me obitelj, mama, tata... A i ja sam trebala njih, zbog toga sam otišla iz Rovinja svojima u Kanadu. Znala sam da ću se vratiti jer je Hrvatska – što god o njoj mislili – zaista sjajna zemlja za život. Govorim to od srca jer sam ovdje upoznala tople i dobre ljude, kreativce, dobro se živi, sigurna je zemlja – ističe.
Priska, nova chefica u "Dubravkinu putu", dodaje kako joj je upravo taj restoran zapeo za oko kao mjesto koje, bez skromnosti, može stati uz bok restoranima u Londonu ili New Yorku.
Zelena oaza i ptičice
– No, ono što je mene privuklo u "Dubravkin put" jest činjenica da samo pet minuta od glavnoga trga postoji zelena oaza u kojoj pjevaju ptičice. Kad sam vidjela sjajno opremljenu veliku kuhinju, i k tome dobila slobodne ruke da osmislim novi koncept, nisam ni trena dvojila – zadovoljno će Priska, kojoj je obilazak tržnice Dolac postao dnevni ritual u kojem uživa.
– Imam ondje već svoju ekipu – smije se Švicarka čiji su se roditelji u Kanadu odselili kako bi bili farmeri. Obrađuju 900 hektara zemlje i, kaže, imaju jednu od najmanjih farmi u Kanadi.
– Gledano iz tog kuta, dodatno uživam na Dolcu s ljudima kod kojih kupujem na kilogram ili dva. Ali zato kupujem sjajne stvari. Osim svakodnevnih informacija, razmjenjujemo iskustva, doznajem puno o tradicionalnim stvarima i što me posebno veseli, mogu se osloniti da će mi donijeti zaista prvoklasnu robu – govori nam Priska dok obilazimo štandove na Dolcu. Prepoznaju je prodavači, domahuju, pozdravljaju...
– Ugodno se osjećam jer mi kumice daju da probam, zavirim iza pulta, a toga sam u velikim sustavima bila lišena jer sam naručivala namirnice od velikih proizvođača i u velikim količinama. Ovdje čak mogu i sama odnijeti do restorana sve što mi treba. A trebam nabolje – kaže.
Priska je novi koncept kuhinje u "Dubravkinu putu" zamislila kao fini balans tradicionalnog menija, zbog kojeg ovaj restoran uživa dugogodišnji ugled, i nešto posve novo, kreativno i jednostavno te cjenovno dostupnije.
– Ako gosti žele ribu s krumpirom i blitvom, dobit će je, baš kao i večere od više sljedova s klasičnim obrocima naše kuće.
Dubravkin put ostaje vjeran tradiciji kojoj sam dodala svoj štih. Do početka posluživanja večere, tijekom dana, osmislila sam jelovnik koji je idealan za ugodan i ne predug ručak, pauzu, kratko druženje. I koji je cijenom, iznenadit ćete se, vrlo prihvatljiv. Osim toga, porcije su poprilične – ističe Priska.
Volim Zagreb, Istru, sve...
– Okrenula sam se Mediteranu, ali ne samo Jadranu i Italiji već potezu od Portugala, Francuske, Sicilija pa sve do Maroka, Turske, Grčke, do naših voda. Namirnice su nam svima iste, a ono što nas čini različitima načini su kako ih kombiniramo te začini – kaže i dodaje da njezin tim funkcionira, povjerila nam je, savršeno. Generacijski su bliski, a veže ih i znatiželja u istraživanju namirnica te kreativnost.
– Riba nam stiže starim uhodanim putem pa imamo sjajnih komada ''divljaka'', čemu se posebno veselim. Potrudit ću se da moji meniji prate godišnja doba.
S obzirom na doživljaje s Dolca, neće nedostajati ni namirnica ni inspiracije. Mijenjat ćemo još ponešto u "Dubravkinu putu", planiramo uvesti nešto poput tapasa i malih zalogaja u dijelu oko šanka i na terasi, kako bi se, osim za stolom, ljudi družili i na piću s nogu. Puno toga planiram i svemu se tome, kao i životu u novom gradu, veselim.
Napokon imam dovoljno vremena da se mogu posvetiti samo kuhanju, a na redu su i moje knjige o kulinarstvu koje sam skupljala i nisam stigla detaljno proučiti. Smjestila sam se u sjajnom dijelu grada, a čak me i naziv ulice u kojoj živim podsjećaju na Istru koja mi je posebno prirasla srcu i kamo ću, nema sumnje, ići u posjet svojim prijateljima koje sam stekla radeći u Rovinju. I s bivšim sam poslodavcima ostala u izuzetno korektnim odnosima pa to više valja ići. Prema kanadskim mjerilima, to je gotovo u susjedstvu – smije se Priska.
>>Gurmansko putovanje od Italije do Azije
>>Tom Gretić: Lud sam za bolonjezom koji kuham četiri sata
>>Tom Gretić: Nismo se razveli već razdvojili
Za Balkance je normalno I u redu kad Hrvat ode za Kanadu, a kad se to napravi obratno odmah tou nesto ne stima. Molim vas izbacite tog Balkanca iz vase glave.