Ležao sam na leđima sa svojim sinom na trampolinu u velikom zelenom dvorištu prekrasne kuće u predgrađu Kopenhagena, gledao igru oblaka na nebu i jednostavno uživao na godišnjem. Sada sigurno mislite da sam netko s puno novca i ne zanima vas kako i koliko sam si platio taj smještaj. Platio sam ga nula kuna, a to si možete priuštiti i vi. Kako sam se zatekao tamo? Prošle godine smo moja obitelj i ja provodili godišnji odmor kao i većina Hrvata koji tijekom ljetnih mjeseci migriraju s kopna na obalu – kod obitelji moje supruge na Korčuli. Naravno, kao svi pošteni Dalmatinci, i oni iznajme cijelu kuću pa nas se tijekom tradicionalne popodnevne sieste čak osmero zna stiskati u jednoj sobi. Odmah nakon ljeta supruga i ja rekli smo da nećemo tako skoro ponoviti takvo ljetovanje, pogotovo zato što sada imamo još jednu bebu. Sjeli smo i počeli razmišljati što i kako ćemo iduće godine. Kako ipak imamo smještaj na prekrasnoj Korčuli, doista je glupo da bacimo gomilu novca na neku sličnu lokaciju na Jadranu. Razmišljali smo i o odlasku u inozemstvo, ali kada vam je žena na rodiljskom, svaka je kuna bitna. I tad nam je sinula spasonosna ideja. Već neko vrijeme na Facebooku su nam se počele pojavljivati fotografije nekih prijatelja na različitim lokacijama, od onih najegzotičnijih do Provanse i mnogih europskih metropola, a u opisima fotografija stajalo bi da su se mijenjali za domove putem stranice Homeexchange. To je to! Zašto mi ne bismo mijenjali naš trosobni stan u Zagrebu s nekim u Europi? Na taj način za smještaj, najskuplju stavku putovanja, nećemo izdvojiti ni lipe!
Drugi dan smo se prijavili na Homeexchange, za koji se plaća godišnja članarina od 500 kuna, a to nam se isplatilo nakon jedne noći u Kopenhagenu. Supruga je kreirala profil naše obitelji i stavila fotografije našeg stana fotkane u rijetkim trenucima kada je potpuno pospremljen. Na profilu je označila da smo zainteresirani za Italiju i Francusku jer ipak nismo mogli pobjeći od klasične predodžbe godišnjeg odmora negdje na obali Mediterana. Prošlo je nekoliko dana i nije se ništa dogodilo. Dodali smo zatim puno fotografija Zagreba s Tkalčom, Sljemenom i Jarunom jer smo uvidjeli da i mi više gledamo što se nudi na nekim lokacijama, a ne samo fotografije unutrašnjosti stanova ili kuća. Preuzeli smo inicijativu i počeli slati ponude. Puno ponuda. Shvatili smo da zamjenu treba početi dogovarati što prije, što znači da već sada trebamo početi dogovarati zamjenu za iduće ljeto. Kako smo za ovo ljeto ponude počeli slati tek u proljeće, dobili smo desetke unificiranih automatskih odgovora koji dođu nakon što se samo stisne reply: Hvala vam na upitu, ali trenutačno nismo u mogućnosti zamijeniti se.
No dobili smo i jako puno odgovora u kojima ljudi izražavaju žaljenje što se ne mogu zamijeniti jer već imaju sklopljen dogovor za ovo ljeto. Poručivali su nam da im se javimo opet poželimo li doći u njihov kraj.
Da mijenjamo nešto na Korčuli, govorili su nam oni iskusniji na Homeexchangeu, odmah bismo dobili pozitivan odgovor za bilo koju lokaciju na svijetu. Teže je naći nekoga tko bi deset dana boravio u kipućem Zagrebu. No, odjednom su počele stizati ponude odasvud – dvije iz Nizozemske, tri iz Francuske, jedna iz Orlanda u SAD-u, najpoznatijem po Disneylandu. Iz Europe su stizale ponude iz manjih sredina, ali posrijedi su bile prekrasne kuće s velikim zelenim okućnicama. Vrlo lako sam se mogao zamisliti kako ležim u nekoj ležaljci u dvorištu tih kuća dok se djeca igraju u travi pokraj mene.
I onda je došla ta ponuda – Kopenhagen, Danska. I supruga i ja odmah smo se oduševili ugledavši fotografije velike bijele kuće s prekrasnim vrtom koji krasi trampolin za kojim je inače lud naš stariji sin. Kopenhagen! Pa da! Idemo tamo! Kad bi inače čovjek odlučio otići na deset dana u Kopenhagen?
Zagreb su poželjeli vidjeti supružnici Kirsten i Holger s troje djece. U poruci su rekli da im se jako sviđa naš dom te da bi se voljeli zamijeniti u terminu krajem srpnja. Napisali su nam da se nalaze u području Kopenhagena u kojem su blizu plaže, centar je udaljen samo šest kilometara, a nije daleko ni jug Švedske poželimo li vidjeti i tu skandinavsku zemlju koju s Danskom spaja čuveni dugački most. Iduće dvije rečenice bile su znak da je to pravo mjesto za nas: „Naše dvorište idealno je za odmaranje, igranje i obiteljski život. Imamo jako puno igračaka i lego-kocaka." Kuća naših domaćina sagrađena je prije sto godina, ali je potpuno obnovljena prije sedam godina sa svim tehnološkim novostima i pogodnostima, od solarnih ploča, podnog grijanja do brzog interneta.
Uslijedio je dogovor o datumu i razmjenjivanje poruka. Kirsten i Holger su odmah ponudili da se mijenjamo i za automobile, što dodatno smanjuje troškove, no mi smo se odlučili da ćemo tih 1500 kilometara do Kopenhagena prijeći autom. Da, znam da djeluje ludo s dvoje djece, jednim od tri i pol godine, a drugim od 11 mjeseci, ići na put automobilom preko cijele Europe, ali to što čitate ovaj tekst govori da smo preživjeli, da je to ipak bila dobra ideja. Za putovanje automobilom trebaju nam dvije kvalitetne autosjedalice, a nismo htjeli strepiti hoće li ih naši partneri Danci uspjeti naći. No, najveći razlog za putovanje automobilom bilo je to što smo na raspolaganju imali automobil moje majke, karavan na plin! Puno manje smo potrošili tako nego da smo putovali avionom. Drugo je to što u Danskoj nigdje nismo vidjeli na benzinskim crpkama mogućnost točenja plina i to što su u Austriji uz autocestu bile samo dvije takve crpke. Svejedno smo uspjeli natočiti plin više puta i uštedjeti. Avionom ne bismo mogli ni ponijeti sve ono što treba našoj obitelji za ugodan desetodnevni boravak u nekoj kući. Da ste samo vidjeli naš dupkom natrpani karavan: dječja kolica, dva velika paketa pelena, dječja sjedalica za bicikl, putni krevetić, kacige za bicikl, igračke, odjeća, obuća, brdo hrane... Kopenhagen je na glasu kao jedan od najskupljih gradova na svijetu pa nismo htjeli bankrotirati. Zato smo se prije puta dobro opskrbili u trgovačkom centru. Poslije svega, mogu reći da nismo morali toliko strahovati jer baš svuda gdje smo bili u blizini su bili Aldi i Lidl u kojima su cijene kao kod nas u Hrvatskoj, a neke i niže.
Navigacija nas je u 19 sati dovela ispred kuće u kojoj smo proveli godišnji. Veliki bijeli jarbol s tankom a dugačkom danskom zastavom, koji nas je dočekao ispred kuće, često smo viđali ispred danskih kuća. Ključ nas je čekao kod susjeda Johna, kojega nije bilo kod kuće. Prošetao se do pizzerije po večeru. Njegova ljubazna žena Brigitta otvorila nam je kuću i pokazala najbitnije te zaželjela dobrodošlicu i zamolila nas da im se obratimo ako nam nešto zatreba. U dnevnom boravku dočekalo nas je nekoliko kutija drvenih igračaka i lego-kockica te se sin Franko odmah bacio na igranje, dok je bebačica Tonka neometano puzala po podu.
Kako upaliti štednjak?
Kako smo došli oko 19 sati, djeca su nam bila već jako gladna pa je žena htjela odmah skuhati nešto nakon cijelog dana na krekerima, sendvičima i jogurtima. I tako žena ode staviti lonac na ploču za kuhanje i prtlja po njoj, ali ploča nikako da se počne grijati. Pozvan sam i ja u pomoć, stišćem prstima po staklu ploče, stavljam ruku na krug koji palimo ali se ništa ne događa. Žena kaže da pozovem Johna, možda su to neke peći koje svaki Danac zna upaliti. I odem ja do Johna, koji je odmah došao sa mnom i sve nam objasnio. Ispalo je da smo mi Hrvati s pećnicama na stupnju razvoja u pedesetima prošlog stoljeća. Naime, to je bila indukcijska ploča i grije se samo kad je lonac na njoj, a ne kada, kao mi seljaci, stavimo ruku na nju!
Kad me usred kuhinje John vidio kako stojim u tenisicama, upozorio nas je da se u toj kući ne smije hodati u obući jer je pod osjetljiv i može se očistiti samo posebnim premazom. Noćna mora roditelja s malom djecom! Lako za to što moramo biti bosi, ali kako uspjeti u misiji da djeca ništa ne proliju po podu? Dobro da Kirsten ili John nisu bili kod nas kada su djeca pola dana doma. Nekoliko puta vrisnuo sam u stilu tate onog Malcolma što je u sredini kada se činilo da nešto u tekućem obliku ide prema podu, ali mogu zadovoljno reći da baš nimalo nismo uprljali taj fancy skandinavski pod.
Pročitali smo upute koje je na nekoliko stranica napisala Kirsten i koje su sve bile posve normalne i uobičajene. Iz Zagreba su pak dolazile informacije, od moje majke koja je dočekala Dance, da su oni oduševljeni stanom i da im se jako sviđa. Majka nam je ispričala da Danci nisu mogli vjerovati kako je vruće ovdje kod nas i bili su joj jako zahvalni jer je dobro rashladila stan upalivši klimu na najjače sat vremena prije nego što su stigli.
I jedni i drugi mogli smo trošiti sve što smo našli u hladnjaku i uzeti iz kuhinje što god smo poželjeli. Naravno, ja sam odmah sjeo pred njihov TV i išao vidjeti koje kanale imaju, očekujući ih više od 150 koliko ih ja imam doma, uza sve moguće filmske kanale. Iznenadio sam se jer sam ih našao samo nekoliko, no sada sam zahvalan na tome jer sam trenutke odmora koje smo proveli u kući proveo čitajući knjige i slušajući glazbu iz izvanredne kolekcije naših domaćina. Svaki dan smo nakon doručka prošetali do željezničke stanice udaljene 10 minuta hoda od naše kuće te išli u centar Kopenhagena vlakom u čijim se vagonima vozi i gomila bicikala. Kopenhagen je idealan za obitelji s djecom te smo svi četvero uživali po cijele dane u zabavnom parku Tivoli, u najvećem akvariju u sjevernom dijelu Europe "Den Blaa Planet", u ZOO-u u kojem su ograde praktički neprimjetne, vožnji kanalom ili jednostavno u šetnjama gradom obilazeći znamenitosti kombinirajući ruke, kolica i tzv. klokanicu za najmlađu članicu obitelji. Prošetali smo i Christianiom, četvrti koji su potpuno zauzeli skvoteri i u kojoj policija nema nadležnost. Tako se u njoj mogu vidjeti maskirani ljudi za improviziranim štandovima koji očito prodaju opijate. Turisti se tuda mogu šetati, ali brojni natpisi sa svih strana upozoravaju ih da ne smiju ništa fotografirati.
Naši ljubazni Danci ostavili su nam i bicikle na raspolaganju i sjedalicu za našu djevojčicu. Krenuli smo biciklima naći dječji park za igranje, ali moramo priznati da smo iznenađeni jer smo u 10 dana vidjeli samo jedno dječje igralište. No vožnje u spomenutom Tivoliju nadoknadile su desetak igrališta.
Iduće godine na Madeiru
Istodobno, Kirsten i Holger su također dobro iskoristili vrijeme u Zagrebu i Hrvatskoj. Da su uživali otkrili smo u pismu koje je Kirsten napisala i koje nas je dočekalo na stolu u blagovaonici. Pisalo je da su oduševljeni restoranima u Zagrebu koji nisu skupi, da su otišli na dva dana u Novi Vinodolski i da su svratili na Plitvička jezera. Mi uvijek zaboravljamo da je Hrvatska mala i da je od Zagreba do mora samo sat i pol. Jedan dan išli su u Tuheljske toplice i baš ih je tada uhvatilo nevrijeme pa se nisu okupali. Najveći šok bio mi je bicikl. Pored bicikla na balkonu našao sam bočicu maziva i lanac je bio namazan. Čovjek se brinuo o mojem biciklu bolje od mene. A u pismu sam doznao da je Holger na mojem biciklu prošao u dva dana ono što ja neću nikada. Dva je puta bio na Sljemenu i, kako je stajalo u pismu, njime se oduševio jer je Danska cijela ravna i nemaju nigdje takvu planinu. Odmah sam se sjetio "Snježne kraljice" koja savršeno iskorištava to što je glavni grad tik uz planinu. Iz njihova pisma naučio sam i da Sljeme ima 26 serpentina, što je više nego na Alpama preko kojih se Holger također vozio.
A kako je samo sve bilo čisto kada smo došli kući! Nevjerojatno. Sve je bilo savršeno složeno i svaka stvar na svome mjestu. Izgledalo je da smo otišli na godišnji i kao da nitko nije bio u stanu 10 dana. Da je netko bio podsjećalo nas je samo to pismo na stolu. Naravno, i mi smo dali sve od sebe i također smo potpuno očistili i pospremili njihovu kuću. Kirsten nas je nazvala čim je ušla u kuću i zatekla je čistom i urednom te je rekla da nije očekivala od nas s dvoje male djece da tako sve očistimo.
Iduće godine idemo na Madeiru! Naime, dan nakon povratka u Zagreb naš auto dali smo Portugalcima koji su ga koristili dva tjedna obilazeći Dalmaciju i tako su uštedjeli silan novac koji bi inače dali za rent-a-car, a mi smo zauzvrat dobili priliku da odemo na Madeiru kad god želimo, na koliko želimo i još ćemo imati automobil na korištenje. Pisat ću vam o tome za godinu dana.
>> Zamjena: Za stan u Španskom može se i u Tajland ili Kaliforniju
>> Biste li se vi usudili zamijeniti sa strancima kuće za odmor?
Ovo uopće nije loša ideja...