Retiro, željeznička postaja Mitre. 9 je sati ujutro. Čekam prijateljicu Anu.
Ona se nalazi u Buenos Airesu u desetodnevnom posjetu obitelji. Dogovorili smo se kako ćemo se tog dana naći točno u 9 sati na ovom mjestu kako bih je proveo kroz centralni dio grada i pokazao ono najljepše što nudi ovaj predivan megalopolis. Čekam. Zubi mi cvokoću. Sredina je lipnja i u Argentini je trenutno najhladnije doba godine. Nije to ni približno ona prava zima s temperaturama u minusu, ali s obzirom na to da sam još do prije sat vremena bio omotan debelim pokrivačem u svom krevetu, tu jutarnju hladnoću teško sam podnio.
Ana kasni. A nema mobitel. Neprestano obilazim sva tri ulaza, cijelu postaju od vrha do dna ne bi li je ugledao, no nema je. Čekam, čekam i čekam. 10 je sati. Ane nema. Već pomalo bijesan i svjestan da neće doći odlučim odustati. Ništa, popodne ćemo se ponovno čuti na Skypeu i dogovoriti se za drugi dan. A kad sam već ovdje, idem malo u šetnju.
Prolazim pored engleskog tornja, a put prema ulici Florida kratim preko parka San Martin. Gledam na desetine mladih kako leže na travi i hvataju ono malo zubatog sunca koje se maločas propelo na nebu, fino odjevene muškarce s aktovkama u rukama kako užurbano koračaju u nove poslovne pobjede, majke koje se s dječjim kolicima bore protiv naboranih popločanih puteva i jednog beskućnika koji mirno sjedi na klupi. Pogled mi se zaustavi na njemu. Gleda samo u jednu točku, a niz obraze mu se slijevaju suze. Plače! Iz kojeg točno razloga, ne znam, ali odlučim mu prići i upitati ga je li sve u redu. Niti me ne pogledavši samo je potvrdno kimnuo glavom. Onako, da me se riješi.
A onda se na njegovom licu pojavila još bolnija grimasa. Nove dvije suze projurile su preko mokrih puteljaka na njegovim obrazima. No, i dalje je gledao ispred sebe. "Jeste li gladni?", upitao sam ga. Kimnuo je potvrdno i dalje ne skrećući pogled prema meni. Bilo mi ga je žao. Odlučio sam mu barem napuniti želudac. Vratio sam se za pet minuta sa sendvičem, dvije svježe ispečene empanade i bocom vode. Napokon me pogledao u oči i tiho prozborio - hvala.
Sjedio sam neko vrijeme u tišini pored starca koji je polagano žvakao svoj prvi, a vjerojatno i posljednji današnji obrok. Dok je jeo empanadu okrenuo se prema meni i pružio mi drugu. "Želiš?" "Ne, ne, to je za vas." Zamotao ju je u papir i gurnuo u platnenu torbu koju je nosio sa sobom. "Ja sam Carlos", prozborio je tiho starac i sramežljivo mi zahvalio još jednom.
Nekoć je Carlos bio sretan obiteljski čovjek s redovnim primanjima. U 20 godina staža u građevini stekao je vlastiti stan, automobil, nešto ušteđevine... A onda se sve okrenulo naopačke. Njegov put ka teškoj bijedi započeo je kada se njegova supruga odlučila razvesti od njega. Ostao je bez većeg dijela kojeg je stekao radeći cijeli život. Druga velika neprilika zadesila ga je kada je vjerovao svom problematičnom sinu jedincu za čiji je navodni poslovni kredit založio vlastiti stan. No, sin je, ispostavilo se, bio veliki ovisnik o kocki. Ubrzo se Carlos našao na ulici ostavši bez ičega.
Da stvar bude još gora, u međuvremenu je i poduzeće za koje je radio propalo. Neko su ga vrijeme spašavali prijatelji, ali kako su njegovi dugovi rasli iz dana u dan, a posao kao 50-godišnjak više nije uspio pronaći, noćna mora postala je stvarnost. Svi su ga napustili, a on je ubrzo shvatio kako će svoju starost provesti na ulici. I tako živi već posljednjih desetak godina, većinom po danu obilazi luke i gradilišta na kojima skuplja metal i prodaje ga za siću, ponekad taksistima pronalazi mušterije za što dobije poneki peso, a ponekad jednostavno sjedi na ulici i prosi. Noću se kreće po centru gradu gdje pokušava dohvatiti jedno od 2.000 mjesta u gradskim skloništima namijenjenim upravo za beskućnike. No, konkurencija je jako velika i Carlos noću nerijetko promrzao i iscrpljen ostaje na ulici.
Naime, u Buenos Airesu danas živi oko 22 tisuće prijavljenih beskućnika, a navodno je brojka i veća zbog ilegalnih imigranata koji se ne nalaze na popisu. Od spomenute brojke čak je pet tisuća mlađih od 18 godina. Vrijedi istaknuti kako više od milijun ljudi živi u nastambama u favelama, starim ruševinama i napuštenim podrumima. Iako se vlada hvali kako svaki građanin ove zemlje ima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb, ona najčešće nije adekvatna, što je uz hladnoću najčešći razlog smrtnih slučajeva kojih je samo u 2014. godini bilo više od 150.
Carlos se, priznaje, ponekad srami svog postojanja. Ne zato što je beskućnik i što njegovo postojanje više nema nikakvog smisla, kako sam kaže, nego zato što je tek sad upoznao ljudsko biće onakvo kakvo zapravo jest, pokvareno do srži, a takav je nekad i sam bio. Prije nego li je završio na ulici on također nikad nije razmišljao o ovom problemu, nije mario za ljude koje je život jednostavno pregazio, ljude koji nisu imali sreće i kojima zaista treba pomoć. Svjestan je kako je njegova želja za uspjehom, još boljim životom i pohlepni unutarnji glas koji traži uvijek više gazila njegovu socijalnu osjetljivost, na isti način kako danas na ulici ljudi gaze njega. Često ga ponižavaju, pljuju, čak i udaraju i kradu od njega.
"Kad bogataši ratuju, siromašni umiru! Tako je to. Samo što nikad ne možeš biti siguran na kojoj ćeš se strani zateći", zaključio je.
>>'I Hitler je obožavao Bariloche. On je ovdje živio... Dugo godina iza rata'
zalosno da ljudi u 21 stoljecu moraju tako zivjeti.a kao nikad nismo bili razvijeniji...