Kada su mi predložili da krenem u avanturicu s restoranima, nisam ni slutio koliko ću se puta iznenaditi... Na sreću, ugodno. Djeluje prilično neuvjerljivo, ali neuobičajeno sam izbirljiv što se klope tiče. S restoranima ne improviziram, preporuke rijetko uvažavam...
No, imao sam i sreće jer su oni koje sam obilazio na vrhu ljestvice. Tako je bilo i u Šparki. Da skratim, lovački gulaš koji sam ondje pojeo jedan je od najboljih. Kao što već pretpostavljate, napisat ću da sam ga papao na svim geografskim širinama, dužinama, na gorju i u nizinama...
Pretjerujem li kada kažem da je među najboljima? Vjerujem da ne. Takav točan omjer gustoće safti a, idealne ljutine, boje, mirisa, s bonus lopticama koje od milja zovemo knedličkama morate probati... U ovoj kombinaciji uvijek je barem jedna komponenta upitna. Ili se chef zaigra s krivim začinima ili divljač još omamljena slobodno tumara po šumama. Kod Šparke je to odigrano takvim manevrom da ekspresno eliminira svu konkurenciju.
To me ponukalo da probam i njihov roštilj. Gazda se razveselio kad sam pokazao inicijativu te mi je donio i “best of kolekciju” na srebrnkastom ovalu. Uštipci su bolji od drugih u regiji, kobasice s roštilja također, punjene vješalice iznenađujuće... Ako mi ne vjerujete, dođite i probajte. Svi mi teško mijenjamo navike i po inerciji idemo na iste lokacije. Žao mi je što to moram reći, ali znameniti ugostiteljski objekti moje mladosti mogu eventualno biti materijal za TV- kalendar. Nov pristup struci pobjeđuje, prioriteti se mijenjaju, letvica je visoko postavljena.
Šparka funkcionira kao vrhunska adresa za ljude koji kuže kuhinju i ne žele se miješati u konfuznu mondenu gastro bajku. Pravi kuhari znaju da je baza svega dostojno tretirana sjajna namirnica, a ne aranžman. Šparka očito ima takvog kuhara. Osim toga, ambijent je ugodan, imaju golemu terasu s pogledom na nogometni teren...
Lijepo je znati da u Zagrebu ima lokala kojima mogu pokloniti svoje povjerenje. Ja ću se s veseljem šparkirati u Šparki.
