Sutra u zagrebačkom Kaptol centru počinje 11. ZagrebDox. Tim povodom razgovarali smo s njegovim osnivačem i direktorom Nenadom Puhovskim.
ZagrebDox se od početaka u kinu Jadran lijepo razvio. Može li i dalje rasti?
Kao i bakice u filmu kojim otvaramo Zagreb Dox, često sam se pitao gdje su prirodne granice rasta. Kvantitativnog, jer postoji i drugačiji rast – organski, kvalitativni. Tako je i naš festival, u ovim okvirima – prostornim, vremenskim, ljudskim i financijskim – dosegnuo optimum. Prikazujemo više od 150 filmova, u pet kina, na ukupno tek nešto manje od 200 projekcija. I to za 25.000 posjetitelja, što je u gradu od 800.000 ljudi jako puno. Tako da je odgovor na vaše pitanje – u ovom trenutku ne kanimo rasti, ali se kanimo razvijati. Prije svega u kvaliteti, od još jačeg međunarodnog pozicioniranja do osnaživanja interakcije s gledateljima kroz novu programsku platformu DoXXL.
Koliko publika želi razgovarati nakon filma?
Dokumentarni film potiče na diskusiju, i u tome je njegova najveća snaga. Nakon projekcije igranog filma ljudi uglavnom govore o sadržaju ili o glumcima, a nakon dokumentarca razgovaraju o njegovoj temi. Zato svake godine pokušavamo dovesti filmove koji otvaraju neke kontroverze. Ove ćemo se godine puno baviti Bliskim istokom. S jedne strane imamo film “Iranci”, u kojem autor ateist razgovara s četvoricom mula o odnosima Istoka i Zapada te specifičnostima islamske kulture. S druge strane je film “Mistična masa”, koji prikazuje radikalno, flagelantsko prakticiranje vjere u kojem nema prostora za dijalog. Donoseći različite glasove koji se nalaze između ta dva ekstrema, nadamo se odmaknuti od isključivog gledanja muslimanskog svijeta kroz prizmu ISIS-a i bombaša samoubojica. Nemojmo zaboraviti da je islamska kultura snažno upisana u povijest Mediterana, a donijela nam je i goleme civilizacijske dobrobiti u vrijeme kada je Europa kulturno, vjerski i intelektualno bila u mraku jedne druge, katoličke indoktrinacije.
Hoće li biti i filmova koji obrađuju kontroverzne teme s naših prostora?
Tu je “Utopija” kolege Ćapina, koji se bavi osumnjičenima za korupciju, od Ivana Čehoka do Marine Lovrić Merzel. Imamo i njemački film “Titovi odredi smrti”, koji govori o udbaškim ubojstvima kroz primjer slučaja Đureković, ili pak “Srpskog odvjetnika” o čovjeku koji je bio sudionik demokratskih procesa u Beogradu, ali je paralelno s time na sudu branio Miloševića i Karadžića.
Neke od tih filmova snimile su strane TV kuće, ostatak su privatne produkcije. Što je s politički aktualnim dokumentarcima naše televizije?
Da je Hrvatska televizija svojedobno odradila svoj posao kako je trebala, Factum ne bi morao snimati filmove o Oluji, Lori, Zagrebačkom velesajmu i drugim zločinima koji su se dogodili u ratu. S druge strane, HTV bi se, po mom mišljenju, kao javna televizija trebao jasnije pozicionirati u produkciji reportaža i novinarskih dokumentaraca, u kojima bi mogao biti vrlo jak igrač. Napokon, ako je vanjskim producentima dao da rade dramsku seriju “Crno-bijeli svijet”, ne vidim razloga da ne ulaže i u vanjske autorske dokumentarne projekte.
Što je s vašom serijom “Mediteranski brevijar” po knjizi Predraga Matvejevića?
To je dobar primjer situacije u kojoj se HTV ne usudi ulagati u vanjske produkcije. Projekt pripremamo već deset godina, i cijelo to vrijeme televizija je u načelu prisutna kao partner, ali je u praksi iznimno neodlučna u pokretanju s mrtve točke. Riječ je o seriji baziranoj na najprodavanijoj knjizi jednog hrvatskog autora u svijetu, koja je od Japana do Amerike dosad imala više od dvadeset izdanja. Televizijskim epizodama pridružili smo sadržaj koji bi se plasirao preko interaktivne web stranice i mobilnih aplikacija, pa vjerujem da bi u tom kontekstu za promociju naše zemlje napravio više od slogana koji je Hrvatska turistička zajednica nedavno platila 2,8 milijuna kuna, a u svojim ga je reklamama već potrošio Chevrolet Spark.
Osim HTV-a, najvažniji je stup domaće produkcije često napadani Hrvatski audiovizualni centar.
Svake godine na HAVC-ove se natječaje prijavi desetak puta više projekata nego što ih se može financirati. To ostavlja jako puno nezadovoljnih autora i tu nastaje konflikt. Osobno sam imao projekte koji su prolazili i koji nisu prolazili. To je rizik koji prihvaćaš kada ulaziš u sustav javnog natječaja. On možda nije idealan, ali je bolji od onoga što smo imali ranije, što ne možemo reći za mnoge segmente našeg društva. Kada je o dokumentarnom filmu riječ, cijenim što je HAVC usustavio proces razvoja filma, tako što odvojeno financiraju istraživanje i razvoj, scenarij, onda produkciju, a pomažu i kod festivalske distribucije.
Društvo hrvatskih filmskih redatelja ovih je dana imalo mnogo unutarnjih obračuna. Što se dogodilo?
Kako se radi o politički vrlo turbulentnoj godini u kojoj nas čeka niz izbora, pretpostavljam da je zaoštravanje situacije u Društvu dio tog procesa. U njemu je uvijek bilo različitih frakcija, no na posljednjim su se izborima pod čudnim okolnostima u upravljačkim strukturama našle osobe s bitno drugačijim koncepcijama, koje očito ne mogu zajedno raditi.
Kad govorimo o političkim turbulencijama, bojite li se radikalizacije društva?
Mi od kraja osamdesetih živimo u radikalnim vremenima. Na svu sreću, danas se zbog vlastitog mišljenja ne gubi glava. Dok god je na sceni demokratski proces, stvari su u relativnoj normali, no problem nastaje kada se pojave paralelne strukture koje si bez izbornog legitimiteta uzimaju za pravo govoriti uime građana Hrvatske. Tu prije svega mislim na prosvjed branitelja, ali i na pojačanu ulogu Crkve i njoj bliskih organizacija. Te grupe za pritisak postale su iznimno jako oružje pred predsjedničke izbore upozorivši nas da je situacija u Hrvatskoj u političkom smislu zabrinjavajuća. Način na koji šatoraši prijete smjenama na Markovu trgu u svakoj bi normalnoj zemlji izazivao zazor. A tu je i situacija općeg nepovjerenja prema političarima, koja se jasno ogledala u golemom broju protestnih glasova koje je na predsjedničkim izborima dobio gospodin Sinčić. Takva situacija nije dobra, i zato mislim da je vrijeme da prestanemo govoriti o državi, a počnemo o društvu. Moramo osvijestiti da je svatko od nas na neki način manjina te da nas inzistiranje na zajedništvu i kompaktiziranju po nekom većinskom ključu neće pogurati prema naprijed. Taj je proces bio normalan u vrijeme rata, no od njega je prošlo 20 godina i vrijeme je da krenemo dalje.
>> Nenad Puhovski o braniteljima: Ljudi padaju u depresiju umjesto da se doista resocijaliziraju
Jeli ovakvi kao ovaj lik možda primaju plaću od VL, pa su stalno po novinama? Nemate s kim drugim razgovarati?