Berlinskog zida nema već punih dvadeset i pet godina, ali kada je o umjetnosti riječ – poglavito o filmu i glazbi – još je najviše na cijeni, kao slika grada, mračnjaštvo iz vremena prije njegova rušenja. Prizori s berlinskih DJ partyja i "love" parada obilazili su svijet proteklih godina, a filmovi poput "Trči, Lola, trči" i "Doviđenja, Lenjine" odašiljali su slike Berlina nakon rušenja zida, međutim pod neslužbenim nazivom berlinska škola još uvijek podrazumijevamo estetiku koju ponajprije karakteriziraju spor, otuđujući ritam, teška atmosfera te slike ili tonovi koji poniru u psihološke sfere običnih ljudi, ali one često nose epske razmjere i futuristička lica.
Potraga za sobom
Dakako, dekadencija, alijenacija, distopijski elementi i druge karakteristike u umjetničkoj legitimaciji Berlina potiču još od vremena prije Drugog svjetskog rata; otada još datira mitska slika trga Alexanderplatza, legendarni Langov klasik "Metropolis" nastao je 1927. u obližnjem studiju Babelsberg, a svemu tome nije nimalo slučajno prethodio ekspresionistički pokret. Međutim, za imidž Berlina u novijoj povijesti (pop) kulture izrazito važan bio je boravak Davida Bowieja između 1976. i 1979. godine. Tražeći ondje "novoga sebe", bježeći od ovisnosti o kokainu, Bowie je pod utjecajem Berlina i u njemu (točnije u glasovitom studiju Hansa) snimio tri velika i važna albuma. "Low", "Heroes" i "Lodger". Slavne su Bowiejeve riječi: U Berlinu čovjek lako izgubi sebe, ali se u njemu može lako i pronaći." Pod velikim utjecajem njemačke elektroničke glazbe i tzv. kraut-rocka (Kraftwerk, Can) svojim je eksperimentatorskim radom zarazio i Iggyja Popa kojem je producirao solo debi "Idiot". Njih dvojica odlazila su u istočni Berlin i zatečeni osjećaj alijenacije pretvarali u albume koji su mijenjali glazbenu scenu (npr. izvršili su krucijalni utjecaj na Joy Division), ali i pokrenuli cijeli val "berlinskih albuma" Nicka Cavea, Depeche Mode, U2, R.E.M.-a i mnogih drugih koji su pohodili i danas produktivni Hansa Studio (nekad smješten u samoj blizini zida) kao kakvo svetište. Može se reći: ono što je Indija bila za generaciju 60-ih, to je Berlin bio za glazbenike iz 70-ih i kasnije.
Plutajući raj
Prvi film koji je Zapadu pokazao opreke podijeljenog grada bio je "Cristiane F.", snimljen prema potresnom romanu o narkosceni "Mi djeca s kolodvora Zoo" Ulija Edela koji će kasnije pokazati potpuno drukčiju sliku Berlina u filmu "Baader Meinhof Kompleks" (2008.). Nakon tog prvog poratnog njemačkog filma koji je postigao veliki međunarodni uspjeh, Wendersovo je "Nebo nad Berlinom" 1987. predstavilo svijetu zapadni dio grada kao svojevrsni raj (ili usamljeni satelit) koji pluta iznad hladnoratovske Europe.
Padom zida i rušenjem granica svijet se promijenio, no bez ikakve sumnje stil "berlinske škole" nije izgubio smisao: štoviše, ostaje biti jedan od najefektnijih načina prikazivanja ili uglazbljivanja priča o ljudima u sukobu s teškom stvarnošću i sistemima koji im svakodnevno uzimaju dostojanstvo i ljudskost.
