U europskom i svjetskom filmu već godinama se priča o manjku autorica, što brojni analitičari pripisuju manjim šansama za razvoj snažnih ženskih autorskih osobnosti u sustavu koji su utemeljili i kojim dominiraju muškarci. Kulminacija (ili najuočljiviji simptom) tog problema svake je godine festival u Cannesu, u čiji izbor najboljih filmova iz cijeloga svijeta žene gotovo da i ne ulaze.
Možemo li bolje?
Na balkanskom pandanu Cannesa, regionalno najutjecajnijem Sarajevo film festivalu, ovih su se dana okupili predstavnici ministarstava kulture i filmskih zaklada zemalja Vijeća Europe, kako bi sudjelovali na konferenciji pod nazivom "Trenutačni položaj žena u filmskoj industriji: pitanje spola. Možemo li bolje?" na kojoj bi trebao biti pripremljen nacrt europske deklaracije o rodnoj ravnopravnosti u filmskoj industriji. Na konferenciji sudjeluje i povjerenica Hrvatskog audiovizualnog centra Sanja Ravlić, koja je u Sarajevo stigla s naramkom svježe otisnutih brošura koje govore o položaju žena u našoj industriji. U uvodniku te publikacije poziva se na desetogodišnju studiju Europskog audiovizualnog opservatorija, koja je pokazala da su žene režirale samo 16 posto svih europskih filmova koji su od 2002. do 2012. godine premijerno prikazani u europskim kinima.
U vrijeme kad su Europljani brojili svoje "ženske filmove" i zgražali se nad sramotnih 16 posto, još poraznija statistika iznesena je u publikaciji Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, koji je 2008. godine konstatirao da su od ukupno 108 dugometražnih igranih filmova snimljenih od 1990. do 2007. godine samo šest režirale žene. Od toga su, ruku na srce, većini gledatelja u sjećanju ostala tek "Tri muškarca Melite Žganjer" koje je 1998. godine u domaćim kinima predstavila Snježana Tribuson.
Određeni iskoraci u tom su se periodu događali u nezavisnoj kratkometražnoj i dokumentarnoj produkciji, gdje se u jednom trenutku kao važno ime istaknula Dana Budisavljević, koja je zabljesnula dokumentarcem "Sve pet" u produkciji Factuma, pa jedno vrijeme radila kao organizatorica festivala Motovun, ZagrebDox i Animafest te producentica tuđih filmova, da bi nas nedavno osvojila izvrsnim autobiografskim dokumentarcem "Nije ti život pjesma Havaja" svoje matične kuće Hulahop.
Izvrsnim dokumentarcem "Što sa sobom preko dana", kojim je prikazala tragikomične životne okolnosti u zatvoru Lepoglava, 2006. godine istaknula se Ivona Juka, koja se punih devet godina mučila da izbori dugometražni debi "Ti mene nosiš" koji se pokazao jednim od najjačih domaćih kinoiznenađenja zadnjih godina.
Paralelno s njihovim teško izborenim osobnim uspjesima, ozbiljnije generacijske promjene počele su se događati nakon osnivanja HAVC-a, koji je 2008. godine dokinuo praksu dodjeljivanja novca uvijek istim provjerenim (ili podobnim) imenima, baš u trenutku kad su se na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti počele pojavljivati zanimljive mlade autorice među kojima su se svojim kratkometražnim djelima već dokazale Hana Jušić, Sonja Tarokić, Sara Hribar i Barbara Vekarić, dok nam s Akademije likovne umjetnosti, smjer Animirani film i novi mediji, dolazi niz novih autorica među kojima trenutačno najviše fascinira odlična Petra Zlonoga.
Teret velikih očekivanja
Sve one tek pripremaju svoje prve dugometražne filmove, i to pod teretom očekivanja da će svojim radovima podići kvalitetu naše filmske produkcije za barem još jednu ljestvicu – što je ozbiljan pritisak uzevši u obzir recentne uspjehe srednje generacije redatelja poput Ognjena Sviličića, Bobe Jelčića i Dalibora Matanića.
U svijetu dokumentarnog filma događa se pak zanimljiv fenomen u kojem "prebjezi" iz drugih filmskih branši ostvaruju važne autorske uspjehe – producentica Tiha K. Gudac ove je godine izazvala veliku pažnju redateljskim prvijencem "Goli" o odrastanju u obitelji robijaša s Golog otoka, dok je snimateljica Eva Kraljević filmom "Lijepo mi je s tobom, znaš" na iznimno topao i duhovit način prikazala svoj odnos sa sestrom Mijom koja ima Downov sindrom.
Zahvaljujući njihovim radovima, Hrvatska se već sada može pohvaliti novom generacijom jakih autorica.
A producentice, pogotovo Ankica Jurić-Tilić koja se sa svojom Kinoramom nameće kao jedno od ključnih imena hrvatske filmske industrije (stoji iza većine Matanićevih filmova te niza TV serija), sasvim su jasno pokazale da se i u zemlji poput naše može pronaći prostor za poslovni i kreativni uspjeh. I to u industriji koja je donedavno bila samo "muška".
>> Ne postoji veća droga za zaglupljivanje ljudi od vlasti
