Nakon gotovo pola godine prikazivanja na svjetskim festivalima, gdje je zaradio i nekoliko vrlo važnih nagrada i Grand prixa, film "Takva su pravila" Ognjena Sviličića ovoga vikenda stiže i u hrvatska kina. Sviličić i njegovi producenti Damir Terešak (Hrvatska) i Janja Kralj (Francuska) donijeli su dobru odluku kada su odlučili da će hrvatsku distribuciju staviti u drugi plan. Tako su na lanjskom festivalu u Puli "sudjelovali" samo s objavom vijesti da je "Takva su pravila" ušao u selekciju festivala Horizonti u Veneciji, s kojega su se vratili s nagradom za najboljeg glumca za Emira Hadžihafizbegovića.
Što će se sada događati s filmom u hrvatskim kinima, nakon svega što je "Takva su pravila" postigao već dosad u svijetu, a slijede i novi festivali – manje je bitno. Naime, teško je očekivati da bi Hrvati, kontinuirano i dosljedno neskloni domaćim dramama u kinima, odjednom mogli reagirati na hermetičnu priču o bračnom paru koji izgubi sina kao žrtvu maloljetničkog nasilja. Utoliko više što ovaj dramatični zaplet Sviličić ne tretira na konvencionalan dramski način.
Netko može reći da su glavni junaci (sjajno upareni Hadžihafizbegović i Jasna Žalica) hladni jer gotovo da u filmu ne puste suzu, ali oni su naprosto zbunjeni novonastalom situacijom i dalje klize u žlijebu svoje svakodnevice i nepoticajnih unutrašnjih mehanizama, a dodatno ih takvima drži nefunkcioniranje službi zaduženih za pomoć. Istodobno Sviličićev minimalizam nije nužno i realizam; to je specifična autorska vizija i film više za one koji obraćaju pozornost na detalje nego na velike vanjske događaje.
>> Radnička revolucija – neizbježno nasilje ili ispravljanje nepravdi
>> Na Tallinn Black Nights Film Festivalu čak 10 hrvatskih filmova
