Irena Škorić hrvatska je redateljica, scenaristica i producentica koja je za svoje filmove osvojila brojne nagrade na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima. Ovih dana boravi u Mostaru na 10. Mostar Film Festivalu. Njezinu prisutnost iskoristili smo i porazgovarali o njezinu radu, filmovima i stanju u domaćoj filmskoj produkciji.
U Mostaru ste u povodu projekcije filma “Sve je bio dobar san” Branka Ištvančića, čija ste producentica. Film je nedavno prikazan i u Sarajevu, a bavi se ratnom tematikom. Možete li nam kazati zbog čega ste stali iza ovog filmskog projekta i što očekujete od njega, odnosno kakve su reakcije?
Film je rađen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Domovinskoga rata (Zvonko Milas), Udruge “Dr. Ante Starčević” Tovarnik (Antun Ivanković) i Udruge “Artizana” iz Zagreba, čija sam predsjednica. Nakon uspješno održane premijere, za koju je vladalo nezapamćeno zanimanje, i kino-distribucije filma diljem Hrvatske, gdje ga je vidjelo više od 12.000 ljudi, a bitno je naglasiti kako je ovaj film rađen u minimalnim produkcijskim uvjetima, da nije sufinanciran sredstvima HAVC-a i da, čak i nakon svih njegovih nagrada i prethodnih brojnih uspješnih filmova redatelja, nije prošao na natječaju. Gdje god je film bio prikazan, reakcije su bile vrlo emotivne i publika je iz dvorane izlazila sa suzama u očima jer, nažalost, majka Jean-Michela Nicoliera još uvijek nije našla njegove posmrtne ostatke za kojima traga već godinama. Nadam se kako će ga jednoga dana naći. Priča o Francuzu koji se borio za Hrvatsku, državu koju uopće nije poznavao, za mene je fascinantna. Mislim da bi Amerikanci od te teme već snimili ratni blockbuster.
Ove je godine vaš film “Neželjena baština” sudjelovao na Sarajevo Film Festivalu. Kakve dojmove nosite s tog festivala?
Film “Neželjena baština” svoju svjetsku premijeru imao je 18. kolovoza 2016. pred prepunom kinodvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Ozračje na festivalu, kao i na projekciji, bilo je savršeno, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija “Neželjene baštine” bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu kako je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema II. svjetskom ratu i razdoblju bivše Jugoslavije te simbolima tog vremena. Neki su istaknuli kako je film kontroverzan i da u Hrvatskoj možda neće biti dobro dočekan. Sigurno, to ovisi i o političkoj opredijeljenosti gledatelja. Šteta je što Hrvatska, bez obzira na odnos prema povijesti i njeno preispitivanje, nije imala snage i pameti sačuvati vrhunska umjetnička djela koja su, osim umjetničke ljepote, prenosila i pozitivne poruke antifašizma. Posebna tragedija je to što su među srušenim spomenicima antifašističkoj borbi i oni najviše umjetničke vrijednosti, spomenici koji su bili na tragu najboljih modernih tendencija u svjetskoj umjetnosti svoga vremena. “Pitanja i odgovori” nakon projekcije, gdje su sudjelovali Ana Martina Bakić, protagonistica filma, unuka Vojina Bakića i arhitektica, te Ivo Josipović, skladatelj filma, trajali su iznimno dugo. Bilo je puno diskusija u kojima je istaknuto kako je rušenje spomenika simptom refašizacije, ne samo Hrvatske već i drugih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije. Sudionici su poželjeli da film potakne na obnavljanje svih bitnih i porušenih spomenika antifašizma, naravno, i promjenu odnosa prema prošlosti. Na premijeri je bio gospodin Raif Dizdarevć, istaknuti političar u bivšoj Jugoslaviji i predsjednik antifašista u BiH. Bio je jedini partizan na projekciji i posebno ganut filmom, a i publika njegovom nazočnošću. Dobio je izniman pljesak. Svjesna sam činjenice da se film nekima u Hrvatskoj neće svidjeti i nadam se samo kako i moj film neće postati “neželjena baština”.
Posebnost filma “Neželjena baština” je što je glazbu za taj film skladao, ni manje ni više, nego bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Kako je došlo do te suradnje?
Davno smo razgovarali o srušenim spomenicima. Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim raditi glazbu. Zato me nije iznenadilo što je, iako zna da nitko neće dobiti honorar, pristao na suradnju. Uz to, jedan je od komentatora u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.
Kakva je općenito, po vašem mišljenju, situacija u hrvatskoj kinematografiji?
Situacija u hrvatskoj kinematografiji može se ukratko opisati popularnom uzrečicom: “mala bara - puno krokodila”. HAVC financira filmove, a onda za iste te filmove lobira na A festivalima kako bi opravdao njihovo financiranje. Rijetki uspijevaju bez klanske pripadnosti. Na taj način dolazimo do začaranoga kruga. HAVC kao početna ideja možda je i bio dobar, ali je njegova realizacija prilično zakazala u svojoj netransparentnosti i nikad striktno definiranim kriterijima, bodovima, uspjehu prijašnjeg filma…
Pratite li možda bh. kinematografiju i možete li izdvojiti neki suvremeni film koji vam se sviđa?
Naravno da pratim bh. kinematografiju, najviše na festivalima, za što je i MOFF izvrsna prilika. Što se tiče suvremenih filmova, drago mi je što se sve više i više vidi taj napredak u smislu raznovrsnosti filmskih vrsta i žanrova, i što su sad i komedije i dokumentarci uzeli maha, a ne samo teške drame koje su je i proslavile. Zato mi je teško i izdvojiti samo jedan dobar film.
Premda ste mlada redateljica, iza vas je jako puno filmova te, što fascinira, nevjerojatan broj nagrada i priznanja, što vas svrstava među najuspješnije redatelje na ovim prostorima. Kako biste opisali tajnu svoga uspjeha?
Jednostavno živim za film. To nije samo puka fraza, nego realnost. Oni koji me poznaju, znaju da sam veliki radoholičar i da sam svaku noć za računalom do 4-5 ujutro i u prosjeku spavam oko 4 sata dnevno. Na taj način uspijevam završiti ono što sam si zacrtala, pisati scenarije, drame, provoditi noći u montaži u dvostrukoj smjeni, prijavljivati se na natječaje, čitati, razmišljati… Dan je uvijek užurban, prepun nepredvidljivosti i teško je postići taj mir kojem težim noću. Volim umjetnost, režiju i pisanje, fantastični ili magični realizam, književnu vrstu Jorgea Luisa Borgesa, Gabriela Garcíje Márqueza i Güntera Grassa. Prepletanje fantastike i stvarnosti daje novu realnost. Nekako sam sve više sklona takvom pristupu umjetnosti. S obzirom na to da su prilike režirati dugometražni igrani film rijetke, često bježim i u druge forme, često izvanfilmske. Zadnji projekt prije “Neželjene baštine” bila mi je “Soap Opera”, prva hrvatska operna sapunica u nastavcima. Praizvedba je bila 2015. na Muzičkom biennalu Zagreb. U ladici imam scenarij za novi dugometražni film, jedan divan ljubavni triler, radnog naziva “DeCadenza”. U filmu su Zagreb i njegove ljepote na neki način “peti glavni lik”. Zamišljam ga francuski romantično, u crno-bijeloj tehnici.
Je li film skupa “igračka”, kako mnogi filmaši tvrde? Kako osiguravate novac za projekte?
Film je, nažalost, jako skupa “igračka” i otuda dolaze svi problemi. Na sceni je vidljivo da pripadnost klanovima određuje uspjeh na natječajima HAVC-a za financiranje filmova. Mimo toga, malo tko uspijeva dobiti sredstva. Osobno, ne mogu i neću funkcionirati u klanovima. Zato, HAVC ne financira praktično ništa od onoga čime se bavim. Odbijen mi je i film o antifašističkim spomenicima. Rijetki uspijevaju bez klanske pripadnosti. Iznova i iznova dobivam odbijenice unatoč tome što sam dobitnica najvažnijih državnih nagrada i priznanja. Ali, za HAVC ne postojim… Sve otkad sam kao kratkotrajna predsjednica strukovne udruge DHFR-a željela da HAVC služi redateljima i drugim umjetnicima, ne obrnuto. Imam nekoliko spremnih scenarija za igrane filmove, neki su prošli na razvojima projekta, pa čak i u drugim državama, dobivali nagrade. Ali, sve je uzalud ako izostane partnersko financiranje u domicilnoj državi. U takvoj situaciji orijentirana sam na jeftinije produkcije za koje prikupljam novac od donacija i natječaja izvan HAVC-a.
O HAVC-u sve govore činjenice; za dokumentarac o Ovčari - 0 kn, za laž o masakru na Uni - 250.000 kn. To je čista če.t.n.čka organizacija.