Filmski i kazališni redatelj i scenarist, pisac knjiga, profesor režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, kolumnist Politike, državni izdajica, đak Praške škole, sin pokojnih velikana glume Rade i Olivere Marković, sve je to Goran Marković, autor filmova “Nacionalna klasa”, “Majstori, majstori”, “Tajvanska kanasta”, “Variola vera”, “Sabirni centar”, “Tito i ja”, “Kordon”, “Turneja”, “Falsifikator”... Po nacionalnosti je, kaže, Beograđanin, u duši – tenisač. Na Festivalu sportskog filma na Zlatiboru, gdje mu je dodijeljena nagrada za životno djelo, proslavio je 68. rođendan i sjetio se – Pule.
– Bio sam možda na najviše pulskih festivala od svih. Moji su roditelji kao glumci stalno snimali, ali nisu uvijek dolazili na festival, nekad bi poslali mene. Kao klinca od deset godina, dočekao bi me direktor festivala i smjestio u hotel “Rivijera”. Još 1957.-1958. dolazio sam na festival, kasnije kao student, poslije sam snimao filmove, bio sam i u žiriju... Izračunao sam da sam bio sigurno na 25 pulskih festivala.
:: Voljeli ste Pulu?
Bila je pravo filmsko mjesto, imala je fenomenalnu publiku. Mislim da je i danas to najveće kino na svijetu. Događale su se strašne stvari. Pojedini filmovi bili su tako izviždani da ljudi to nisu mogli psihički izdržati, neke su i gađali. Moji su filmovi odlično prolazili od početka, i uvijek sam jako iščekivao Pulu kao najveći mogući test.
:: I Tito je dolazio...
Više su mu prebacivali filmove iz Pule na Brijune. Njegov bi kinooperater dolazio čamcem i odnio bi filmove. Kad bi ih vraćao, svi su producenti prilazili i ispitivali kako je reagirao. A on bi, na primjer, kazao: “Prekinuo je nakon druge role”. To bi značilo katastrofu, taj film nije mogao dobro proći u Puli. Ili bi, na primjer, rekao da se Tito smijao. Kad sam počinjao karijeru, bio je to jako značajan festival, znalo je doći po 100-200 stranih izvjestitelja, čak iz Amerike. Bio je to naš Cannes, ulaznica za druge festivale.
:: Odrasli ste u kazalištu, uz velike glumce. Čega se sjećate?
Dvojica mladih glumaca, Zoran Radmilović i još jedan, pripremala su istu ulogu. Redatelj je izabrao onog drugog...
:: Nije prepoznao Radmilovića?
Ne. Sjećam se da je on tada bio očajan. Htio je napustiti glumu. Moj ga je otac tješio i govorio mu: “Ma bit ćeš ti glumac”. Djeca glumaca imaju privilegiju koju nemaju druga djeca, a to je da su okružena starijim ljudima koji su kao djeca. Glumci se često ponašaju kao djeca, pogotovu ako je dijete prisutno.
:: Kao osnovnoškolac išli ste na primanje k Titu. Kasnije ste to “opisali” u autobiografskom filmu “Tito i ja”.
Da, i priznajem da sam i ja, kao i mali Zoran u filmu, u jednom trenutku na tom primanju vidio stol pun kolača i nisam mogao odoljeti. Pogotovu što se Tito samo ponašao protokolarno, slikao se s djecom, što je u suštini bilo nezanimljivo. Sjećam se da me najviše zapanjila boja njegove kose. Imao je kosu boje mrkve. A kasnije je imao crnu. U mom posljednjem filmu “Falsifikator” on predstavlja iluziju. Glavni junak ima iluziju o zemlji u kojoj živi i njezinom vođi. Na kraju se susreće s tom iluzijom i mora je ubiti.
:: Za Tita ste rekli da je bio operetni lažov.
Jesam, ali nakon što sam ispitao fenomen Golog otoka, morao bih revidirati to mišljenje. Djelovao je operetno, ali je istovremeno bio jako ozbiljan i opasan čovjek.
:: Vaša obitelj ga nije voljela?
Ne, bila je to stara beogradska obitelj. I roditelji, i baka i djed više-manje otvoreno su se distancirali od komunista, ali ja sam kao dijete bio indoktriniran. Pedeset godina poslije Tita, na Beli dvor pozvao me prijestolonasljednik Karađorđević. Ne bih otišao da me nije zanimalo kako izgleda Beli dvor 50 godina kasnije. Zapanjilo me što su pribor za jelo i salvete i dalje bili s grbom SFRJ.
Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji, a vidio sam da se to održava i u Bosni i Crnoj Gori, još postoji ta neradnička letargija
:: Film “Tito i ja” snimali ste paralelno s izbijanjem rata u Hrvatskoj?
Snimanje je počelo prije eskalacije. Fruška gora glumila je Zagorje, Vršac zagrebački kolodvor, Kumrovec smo napravili kod Avale. Rat je počeo za vrijeme snimanja na Fruškoj gori. Imao sam ondje na snimanju 30-40 djece, a iznad nas letjeli su avioni. Već je bila paklena atmosfera, a ja sam snimao komediju, nostalgičan film. Bio je to težak trenutak za mene...
:: Tito kao da je aktualniji nego ikad. Diže naklade novina, raspravljamo o njegovim ulicama i trgovima...
Najgluplje je mijenjati nazive ulica. Kad su došli komunisti, prvo što su napravili bilo je da promijene imena ulica u Beogradu. Moja baka ih je zvala starim imenima, Kraljice Natalije, Kralja Aleksandra, a ja nisam znao o kojim ulicama govori. Onda su se vratili stari nazivi, a ja sam pamtio one prethodne. Bilo je govora da se promijeni ime Jugoslavenskog dramskog pozorišta, koje ima tradiciju i povijest, ili Jugoslavenske kinoteke. Imena trebaju ostati, ne zato što će predstavljati neku nepostojeću zemlju, već zato što je to dio civilizacijskih tekovina, a to se ne dira.
:: Vaš posljednji film “Falsifikator” počinje eksplozijom u beogradskom kinu 20. oktobar, bilo je to 1968. godine.
Za mene je te godine počeo pravi raspad Jugoslavije. Ta je eksplozija bila prvi teroristički akt u naoko idiličnoj zemlji. Drugo, te su godine izbile velike studentske demonstracije protiv Tita u Beogradu. Toliko snažne da su ga mogle srušiti. Ljuljao se, ali je šibicarskim, kockarskim trikom obmanuo studente i uspio se održati na vlasti. Četiri godine kasnije u Beogradu je izbila epidemija velikih boginja. Bio je to znak bolesti društva i raspada zemlje, vidjelo se da nešto nije u redu. Ispitivao sam slučaj Hrkać, ispostavilo se da on nije postavio bombu u kinu 20. oktobar, već njegov brat. A na smrt je osuđen mlađi. I trebalo je 13 godina raznih revizija i suđenja da bi ga strijeljali. Bio je to tipičan slučaj za zemlju koja se počela ponašati vrlo nesigurno.
:: U filmu “Variola vera” vaš otac odigrao je lik direktora bolnice koji se izolira i zaključa u uredu, a bolesnike i suradnike prepusti sudbini...
Pravio sam relativno vjernu rekonstrukciju događaja i stvarno je postojao upravnik bolnice koji se tako ponašao. Moj otac je to odlično odigrao, ali tu sam ulogu inače namijenio Branku Pleši. Dan prije snimanja nazvao me i rekao mi da ne želi više igrati “Nijemce” u filmovima. Navečer sam nazvao oca i rekao mu da sutra igra. Pitao me što igra, a ja sam odgovorio da ću mu objasniti.
:: Film je ispao proročki...
Epidemija se dogodila 1972., film sam snimio 1982., a 1992. Srbija je bila izolirana zemlja. Pitali su me kako sam znao. Nisam znao, događaji su najavili što nas čeka. Ako znate čitati i ako ste dovoljno dobar analitičar, možete predvidjeti što će biti.
:: Traje li epidemija i danas?
U Srbiji je u psihološkom i socijalnom smislu situacija jako loša. Nekad su to bili srdačni ljudi, veseli. Kad sam 1965. otišao na studij u Čehoslovačku, ljudi su ondje bili užasno mračni i potišteni, a mi smo došli veseli iz Jugoslavije. Sad je obrnuto, oni žive jako dobro i veselo, a mi u Srbiji živimo loše, jako smo depresivni, mjestimično paranoični i zli. Ljudi su se prozreli.
:: U vrijeme Miloševića bili ste “izdajica”. Kako su roditelji to podnijeli?
Podržavali su me, majka se užasno plašila. Kad sam 1993. bio u Parizu u maloj delegaciji koja je išla objasniti da nisu svi Srbi miloševićevci, onda je na TV dnevniku objavljeno da smo izdajice. Majka mi je telefonirala i predložila mi da se ne vraćam. Rekao sam joj da mi to ne pada na pamet. Što ću, ne mogu biti emigrant pa makar me ubili. Imao sam niz neugodnosti, upala mi je policija u stan, ali kad je sve završilo, ostaje vam osjećaj da ste živjeli časno i radili u skladu s uvjerenjima i da niste morali napraviti nikakvu prljavštinu da biste opstali.
:: Urnebesnu tragediju 1994. snimali ste u egzilu.
Moju majku, Batu Stojkovića i mene u Sofiji su držali zatočene dok se ne plati najam studija. Bilo je svega. Šerbedžija je bio kidnapiran u ambasadi. Došao je na snimanje iz Londona sa ženom i djecom, a odjednom ga nema. Tadašnja ambasada SR Jugoslavije držala ga je zatočenog jedan dan.
:: Došli ste 1965. na studij u Prag, a 1968. doživjeli upad sovjetskih trupa.
Doživjeli smo to kao poraz ideje da se može živjeti slobodno, da te nitko neće tjerati da živiš kako on hoće. Ta gruba intervencija bila je početak kraja socijalizma. I zato stalno govorim o toj 1968., ne zato što sam neki šezdesetosmaš, nego zato što je to stvarno bila prijelomna godina, kad je umrla iluzija. Ti šezdesetosmaši bili su anarhisti, spremni rušiti svaku vlast, a onda je odjednom većina njih postala dio establišmenta, ušli su u vlast...
:: Imate 45 godina mlađu polusestru...
Živi u Beogradu, njezina je majka Hrvatica iz Klanjca. Neće u glumu, završava talijanski jezik. Često idem u Klanjec, moj otac umro je u Zaboku. Volio je Klanjec i Zagorje. Imao je gotovo 90 godina, a hodao je po zagorskim vinogradima. Svi su ga znali i zvali da proba vino, sjedio bi sa susjedima. Umro je ondje prilično sretan s njima.
:: Bio je gospodski glumac, čak i kad bi glumio negativce. Više nema takvih – glumaca ili uloga?
Različiti su glumci. Za likove su potrebni različiti ljudi. Kad bi svi bili takvi, onda bi nedostajali oni koji igraju grubijane ili prostake, a mnogi su jako dobre uloge napravili igrajući baš to. Možda više nema takvih uloga. Mladi sad rade drugačije filmove. Svijet treba promatrati kao nešto što se mijenja, doći će ponovo takvo vrijeme.
;; Ostvarili ste lijep uspjeh s “Turnejom”.
Na zagrebačku premijeru došao mi je Stjepan Mesić. Bio je to jedini predsjednik u mojem životu koji mi je bio na premijeri. Moji mi predsjednici nisu dolazili. Film “Tito i ja” bio je prikazan u Hrvatskoj kad su odnosi bili najhladniji. Sjećam se predstave u Zagrebu, publika je bila odlična, godina je bila 1994.
:: Pišete kolumne za “Politiku”. Napisali ste da iz opravdanih razloga nećete biti prisutni kad Srbija uđe u EU.
Čak mislim da nikad neće biti primljena, ili bar ne za mog života. U Srbiji su ljudi u takvom stanju da nikad neće ispuniti te uvjete. S druge strane, EU je relativno arogantna organizacija koju je baš briga tko ste i što ste. Nikad se to neće približiti. I moram priznati da to i ne bi bila neka strašna tragedija. Pa ne treba mi šengenska viza ako mogu putovati, preživjet ću. Lijepo bi bilo da uđemo u EU jer mentalno ipak pripadamo Europi.
:: Još predajete studentima?
Već 34 godine. Kad radite na fakultetu, imate pred sobom ogledalo društva kakvo ne možete imati kad se držite svog kruga prijatelja i nemate kontakt s mladima koji dolaze. Drugo, ne možete tek tako izaći pred te ljude. Najviše sam se trudio da se bavim njima. U te 34 godine svašta sam doživio. Sjećam se da je ratnih devedesetih među mladima bilo takvo očajanje da su se svi bavili nekakvim eskapističkim temama, nekim svijetom koji ne postoji. Bilo je generacija koje godinama nisu izlazile iz zemlje, nisu znale kako izgleda svijet oko njih.
:: Koju biste im ulogu majke Olivere preporučili da gledaju?
Igrala je mnoge velike uloge, ali voljela je jednu epizodu kod Veljka Bulajića, nijemu, bez dijaloga. Igrala je daktilografkinju koja pije. Ne sjećam se u kojem je to filmu bilo. Bila je majstor transformacije. Nisam siguran da Bulajićevi filmovi mnogo vrijede, ali voljela je tu epizodu.
:: U kontaktu ste s društvom iz Praške škole?
Postoji ideja da napravimo omnibus. Imali smo zajedničkog profesora koji je volio Jadran i govorio nam da moramo snimiti neki omnibus, neku priču s Jadrana. I sad postoji ideja da se snimi četiri-pet priča koje kreću od sjevera prema jugu Jadrana. Svoju sam priču okvirno smjestio u Kotor, na jug, neka bude za kraj filma. Lordan Zafranović to pokušava objediniti. Ne znam bi li baš mnogo vrijedilo, ali bila bi to testamentarna želja.
:: Odustali ste od filma o Golom otoku?
Drugi i posljednji put! Izgubio sam na tome, nažalost, dosta vremena, po godinu dana sam 1991. i 2013. skupljao materijale. Prošlo je 65 godina od osnivanja tog logora, ali nisam našao nikoga zainteresiranog tko bi financirao taj film koji bi morao zapravo biti i državni projekt. Ljudi koji su preživjeli taj pakao i koje sam intervjuirao polako odlaze. Razgovarao sam sa ženom koja je u tom trenutku imala 101 godinu, suprug i ona bili su zatvorenici, i još 40 godina nakon toga ostali su u braku. Nikad nisu razgovarali o Golom otoku. Išao sam ondje prošle godine i tehnički bi bilo nemoguće ondje snimiti film. U Hrvatskoj se najdalje otišlo s istraživanjem Golog otoka i jedino je kod vas moguće naći pisane materijale. To je najveće stratište Crnogoraca u povijesti, a u Crnoj Gori ne postoji nikakvo zanimanje za to, kao da se nije ni dogodilo!
:: Što je najgore što smo ponijeli sa sobom iz Jugoslavije?
Najgora je još uvijek važeća ideja da će netko drugi nešto učiniti u naše ime. To je bilo rasprostranjeno u Jugoslaviji, zemlji u kojoj se živjelo bez puno rada. Tito je balansirao između istoka i zapada, dobivao pare i dijelio to s narodom. Malo sebi, malo narodu. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Srbiji, a vidio sam da se to održava i u Bosni i Crnoj Gori, još postoji ta neradnička letargija. Dobro je bilo što se u Jugoslaviji nismo raspitivali tko je koje nacije. Onda je došlo dijeljenje koje traje još uvijek. Fetiš nacije je najgora stvar koja nam se dogodila.
Iz Jugoslavije, kaže gospodin, ponijeli smo kult nerada. Tko ga je tada u toj Jugoslaviji hranio, školovao, oblačio, ...? Vjerojatno sada i toliko zaostajemo, jer su radnici lijeni te moraju raditi po cijele dane, od jutra do sutra, petkkm i svetkkm, a tako lijeni jedva zarade minimalac, a oni najljeniji uopće ne zarade ništa. Kolike titule je gospodin skupio, a pameti nema!