– Istina je da moji filmovi zanimaju sve manji broj ljudi, da ih se prikazuje u dvoranama pokraj nekih fakulteta i na drugim mjestima koja su rezervirana za ono što se danas pomalo pogrdno naziva art-filmovima – izjavio je mađarski redatelj István Szabó na zatvaranju Festivala tolerancije, na kojem mu je dodijeljena plaketa s maslinovom granom za doprinos kinematografiji i podsjećanju na žrtve holokausta.
Prodati dušu đavlu
Ovom kratkom izjavom Szabó je opisao veliku istinu o tome kako je umjetnička, sadržajna kinematografija ne tako davno bila srednja struja, a sada se iste te i takve filmove smatra ezoterijom za specijaliziranu publiku. Na Festivalu tolerancije prikazana su tri njegova filma: posljednji film "Vrata" (2012.), "Životna odluka" (2001.) i veliki "Mephisto" (1981.), kojim je osvojio Oscara za najbolji strani film.
– Ljudi iz struke smatraju da je Oscar najznačajnija nagrada za filmaše i zato sam svaki put bio sretan što sam nominiran, a kada sam nagradu dobio, bilo je to stvarno veliko iznenađenje – kazao je za "Večernji list" Szabo, koji je do danas ostao jedini mađarski oskarovac, izuzmemo li nekoliko velikana mađarskog podrijetla poput Michaela Curtiza i George Cukora koji su radili i živjeli u Americi.
Od tri prikazana filma, "Životna odluka i "Mephisto", bave se temom koja se provlači kroz cijeli redateljev opus – kontroverzne odluke glavnih junaka trebaju li "prodati dušu đavlu", u oba slučaja nacističkim režimima. Zašto mu je ta tema toliko, rekli bismo, životno važna?
– Zato što je to naš život u srednjoj Europi, gdje smo pod utjecajem i silom toliko puno društvenih promjena, političkih ideologija. Uvijek se moramo boriti i izabirati strane da bismo preživjeli u nemogućim političkim okolnostima. To je jako važan problem – odgovara Szabó koji je, po mišljenju mađarskih novinara i kolega, u "Mephistu" govorio o samom sebi. Naime, pripisuje mu se, što on nije demantirao, da je nakon revolucije 1956. surađivao s komunističkim vlastima u Mađarskoj i pisao izvještaje o svojim kolegama.
Pomoć u odgovorima
Jednom je rekao da radi priče koje pomažu ljudima da očiste dušu. Jesu li filmovi imali i terapeutski učinak za njega?
– Bavim se problemima za koje mislim da ih je važno isticati i pokušavam postavljati pitanja za koja mislim da su pitanja koja nosi i publika. I ako osjete da nisu osamljeni jer neki drugi postavljaju ista pitanja, onda im to pomaže. Isto vrijedi i za mene u tom procesu. Uvijek sam radio pod političkim režimima, čak su i moji filmski projekti često bili podvrgnuti režimskim kriterijima. Ponavljam, na ovim prostorima neprestano živimo između dva svijeta, dvije ili tri religije, ideologije i to često čini naše živote jako teškima.
Planira li 77-godišnji redatelj napraviti novi film?
– Nadam se. Imam nekoliko scenarija, ali dajem prednost mladim ljudima da rade.
>> Na deveti Lustigov Festival tolerancije stiže Istvan Szabo
