Njemački redatelj Pepe Danquart privukao je svjetsku pažnju adaptacijom hit-romana "Trči, dječače, trči" temeljenog na istinitoj priči o dječaku koji je preživio holokaust skrivajući se po šumama i oslanjajući se na pomoć potpunih stranaca. S ovim Oscarom nagrađenim filmašem porazgovarali smo u povodu hrvatske premijere njegova filma, koji u nezavisnim kinima (i na posebnim projekcijama za školarce) igra od 27. siječnja.
Kako ste odlučili adaptirati roman Srulika Frydmana?
Odluka je bila refleksna, ali trebalo je uvjeriti autora, koji je baš pregovarao s jednim američkim studijem, da mi pepusti prava na adaptaciju. Popustio je tek nakon što je vidio sve moje filmove, a potom smo se i upoznali u njegovu domu u Tel Avivu. Kasnije mi je priznao da se i tako bojao da bi Amerikanci film učinili previše kičastim.
Često se postavlja pitanje ima li još uvijek smisla ulagati u filmove o holokaustu. Što kažete na to?
Kao Nijemac koji je od najranijeg djetinjstva okružen tom temom, a pogotovo nakon "Schindlerove liste" Stephena Spielberga i "Pijanista" Romana Polanskog, i sam sam se pitao je li o toj temi već sve rečeno. Srulikova priča me privukla jer govori kroz ipak nešto drugačiju vizuru djeteta.
Je li bilo teško pronaći malog glumca za tu ulogu?
Na audiciji smo imali sedamsto dječaka, među kojima sam odabrao Andrzeja Tkacza. Već je sve bilo dogovoreno kad je spomenuo da ima brata blizanca, što me oduševilo jer sam pomislio kako s njima možemo snimati dvostruko učinkovitije. I sam sam blizanac i znao sam da će dječaci, osim fizičkog izgleda, imati i slične pokretne tijela, a to je nešto što djeca teško mogu odglumiti. Ubrzo nam se na snimanju pridružio i Andrzejev brat Kamil, a najdirljiviji trenutak bio je kada su na setu upoznali stvarnog Srulika, koji je u njihovim očima velik ratni heroj.
Kako ste se pripremali za prikaz ratnih strahota?
Puno mi je pomoglo iskustvo boravka u ratnom Mostaru od 1994. do 1996. godine. Ljudi s prostora bivše Jugoslavije proživjeli su vlastiti holokaust, kako u četrdesetima, tako i u devedesetima. Boraveći u ratnoj BiH, osjećao sam se kao da ga gledam vlastitim očima.
Na ovim prostorima još nismo prešli preko nasljeđa obaju ratova. Kakvo je stanje u vašoj zemlji?
Antisemitizam u Njemačkoj sigurno nije nestao nakon četrdesetih. Pripadnik sam rockerske generacije šezdesetih i sedamdesetih, kada se činilo da će stvari krenuti nabolje, pogotovo na krilima pobune šezdeset osme, ali podjele i danas postoje. Židovsko stradanje kontroverzna je tema pa se mnogo otvorenije iskazuje mržnja prema imigrantima. A indikativno je kako ljudi i dalje govore o Istočnom i Zapadnom Berlinu.
Brinu li vas prosvjedi radikalne Pegide koji su krenuli iz Dresdena, ali danas ih imamo i u drugim njemačkim gradovima?
To su, srećom, ipak redikuli. Fotografija njihova vođe s Hitlerovim brkovima u trenutku je otrijeznila dio njihovih umjerenijih simpatizera. Ne vjerujem da Pegida može pokrenuti ozbiljnu političku katastrofu.
Pa nije ni Hitler izmislio sam sebe, osmislili su ga drugi i onda je krenula preraspodjela dobara tj. zlata,srebra,novca,umjetnina,dijamanata i sličnog kamenja, koje je završilo gdje je prvotno i planirano, prvo sakupio Hitler a pobjednici deponirali po Švicarskim bankama.