Nedavna smrt majstora Wesa Cravena potaknula je brojne analitičare da istaknu kako se radi o čovjeku koji je čak triput redefinirao pravila horora, žanra kojem je uz rijetke izlete bio posvećen u svojoj pola stoljeća dugoj karijeri. I dok se zaista radi o jednom od najvećih revolucionara žanra, gledajući otužno stanje u kojem se američki horor danas nalazi, ironično je da se upravo u Cravenovim radovima mogu detektirati i prvi znaci njegove propasti.
Od pornića do kina
Od kratkotrajne karijere profesora engleskog jezika, preko podjednako kratkog rada u pornoindustriji, Wes Craven na veliko je platno izašao 1972., eksploatacijskim šokerom "Zadnja kuća lijevo" u kojoj psihopatska banda siluje i ubija nevine tinejdžerice, a potom njihove obitelji u osvetničkom pohodu mrcvare nasilnike. Iako se radilo o dekadi u kojoj su mnogi poput Johna Boormana u "Deliveranceu" i Tobea Hoopera u "Teksaškom masakru motornom pilom" podizali ljestvicu filmske nelagode, Cravenov je film označen kao toliko ekstreman da mu je trebalo pet godina dok nije skupio novac i snimio "Brda imaju oči" u kojem u sličnom tonu, ali sad uz nešto spremniju publiku, mahniti gorštaci na najužasnije načine zlostavljaju zalutalu obitelj sve dok im njeni očajni članovi ne odluče uzvratiti.
U tim filmovima, među ostalim nastalima pod utjecajem zločina obitelji Manson, ključne su uloge imali tinejdžeri, nemoćni u trenucima gubitka nevinosti, što je Craven 1984. ponovio u kultnoj "Stravi u Ulici brijestova", koja je, približivši se prosječnom gledatelju, postala jedna od prvih i najdugovječnijih teen franšiza u povijesti filma. Spoj visokog adrenalina, grimiznih potoka krvi i lijepih potencijalnih leševa opijenih seksualnim buđenjem pokazao se toliko uspješnom formulom da je velik dio mainstream produkcije pošao u tom smjeru, odmaknuvši se od primjesa SF-a, trilera i drugih žanrova s kojima se horor uspješno miješao, u vrijeme dok se još bavio ontološkim pitanjima, metaforički kritizirajući zapadno društvo i subvertirajući brojne obrasce hollywoodske industrije.
Tinejdžerski horor, s druge strane, skrenuo je u otvoreno podilaženje nezahtjevnoj publici, koncentrirajući se na što veći broj krvavih ubojstava umjesto na karakterizaciju likova, od kojih se većina i tako pokazala potrošnom robom u beskrajnom nizanju filmskih nastavaka: od kasnijih dijelova "Ulice brijestova" koji s originalom nisu imali puno zajedničkoga, preko "Petka trinaestog" koji je prethodio Cravenovu filmu, no kasniji nastavci franšize uvelike su kopirali elemente "Strave", što je kulminiralo hibridnim "Freddy protiv Jasona" 2003., do novog trenda devedesetih, kojeg je ponovno pokrenuo Wes Craven, i to iznova s dvojakim rezultatom.
Odakle Sumrak saga?
Svjestan općeg pada kriterija, autoironičnim metahororom "Vrisak" Craven je 1996. u potpunosti ogolio pravila žanra upozorivši na sve njegove banalnosti i mane, no kasniji redatelji kao da nisu uočili njegovu vrlo otvorenu kritiku, nego su na krilima "Vriska" nizali desetke tinejdžerskih horor-komedija poput serijala "Znam što si radila prošlog ljeta" i "Uznemirujućeg ponašanja" koji su obilježili kraj 20. stoljeća.
U potrazi za lijepim, mladim junacima koji su izvrsno prodavali ulaznice, i horori temeljeni na čudovištima počeli su se usmjeravati na romantične prikaze vampira i vukodlaka koji izazivaju naklonost umjesto gađenja: od klasika "Frankensteina" i "Drakule" preko kultnih SF hibrida poput "Aliena" i "Muhe" došli smo do "Sumrak sage" u kinima te "Buffy" i "True blood" na TV ekranima. Bi li bilo previše reći da je Wes Craven svojim uspjehom zapravo facilitirao smrt horor filma, koji je svoj vrhunac doživio u sedamdesetima i osamdesetima, prije eksplozije teen štanceraja? Tome je sigurno doprinijelo mnogo više faktora od karijere jednog velikana, no bez golemog Cravenova utjecaja na američku kinematografiju, danas bismo umjesto Belle Swan u zagrljaju vampira Edwarda u američkom mainstreamu vjerojatno gledali nešto drugačije, pa možda i kompleksnije likove.
Dobra vijest. Jej