Raportira mi Luka Modrić s priprema reprezentacije: "Šefe, ne trebate se brinuti. U Poljskoj i Ukrajini osvjetlat ćemo obraz hrvatskog nogometa. Živimo za repku i ostavit ćemo srce na terenu za kockasti dres. Ponosit ćete se nama, budite uvjereni!"
Kult naše reprezentacije živi već 22 godine. Nitko ne otkazuje privrženost kockastom dresu i u tome smo jedinstveni u Europi. Svi sretnici koji se nađu među odabranima izražavaju beskrajnu sreću, dok nepozvani, a takvih, nažalost, uvijek mora biti, duboko pate (Klasnić, Petrić...). Igrači reprezentacijama otkazuju u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Srbiji, a kod nas - nitko. Ponos i čast koju osjeća svaki igrač u kockastom dresu dok svira "Lijepa naša" nešto je o čemu mašta svaki klinac koji igra nogomet.
Za Hrvatsku i svaku kockicu na dresu se živi, s njom se beskrajno slavi te zbog nje isto tako pati i tuguje.
Nogometna reprezentacija najveći je hrvatski brend u svijetu i o tome uopće nema spora. Više su za prezentaciju i promidžbu Hrvatske napravili igrači na travnjaku nego sva diplomacija, politika i stranke zajedno. Ime Šuker poznato je na svim meridijanima i paralelama, poznatije nego bilo koji hrvatski pojam. Nažalost, reprezentacija je cijenjena više u svijetu nego u domovini; naravno, iznimka su navijači koji žive uz vatrene.
U nogometu smo 8. na svijetu; osmi! U čemu smo to mi, Hrvati, osmi u svijetu? U turizmu? Ljudskim pravima? Pogodnosti ulaganja? Slobodi medija? Ni blizu:
- u turizmu smo 52.
- u ljudskim pravima 70.
- u pogodnostima ulaganja 80.
- u slobodi medija 80.
Ni u čemu nismo toliko sustavno uspješni kao u nogometu. Od 1996. do 2012. godine prisutni smo na sedam od devet najvećih nogometnih natjecanja; znači, stalno smo među najboljim reprezentacijama svijeta. Bili smo na četiri EP-a (1996., 2004., 2008., 2012.) i tri SP-a (1998., 2002., 2006.)
Imamo tako dobre rezultate, a zamislite gdje bi nam bio kraj kada bi se o nogometu i reprezentaciji dostojno brinula hrvatska država? Kako?
- tako da se Hrvatska ponosi pravim, suvremenim stadionima
- tako da se gradovi brinu o svojim klubovima
- tako da država više ulaže u škole nogometa
- da čelnici (predsjednici vlade i države, ministri) dolaze na utakmice i time im daju na važnosti.
Pišući ove retke prolaze mi slike europskih metropola, njihovih trgova i tisuće i tisuće ljudi u prepoznatljivim kockastim šahovnicama. Vidim ta sretna lica, ponos kad kažu "Mi smo Hrvati", "Mi smo sila", "Mi smo Hrvatska"...
>>Cijelu kolumnu Zdravka Mamića pročitajte u tiskanom izdanju nedjeljnog Večernjeg lista<<
Otvori KEKS Pay
zašto ovo smeće ima pravo pisati u Večernjaku? Mislim da vam to ne služi na čast. našmrkani lopov treba ići kod kojekakvih institucija pravne države a ne da širi svoje laži po uglednim novinama