Oko petnaest tisuća kilometara granica dijeli teritorij Europske unije od njenih susjeda. One, naravno, funkcioniraju kao manje-više utvrđene međunarodno pravne činjenice, ali granice koje danas relevantnije utječu na djelovanje i percepciju EU nisu fizičke. Riječ je o postojećim i još uvijek osjetnim razlikama između malih i velikih, novih i starih članica, onih smještenih na sjeveru u odnosu na one s juga, dok su rezultati nedavnih izbora samo potvrdili rastuće političke i svjetonazorske podjele.
Kontroverzama oko EU doprinose i sami europski političari. Novi predsjednik Europske komisije Jean Paul Juncker voli poručivati kako mu ide na živce to da EU izvan Europe izaziva divljenje, a unutar vlastitih granica - ne. Teško je, međutim, pronaći zajednički nazivnik između stajališta Maria Draghija, šefa Europske središnje banke, koji inzistira na dubokim strukturnim reformama u kombinaciji sa rezanjem javne potrošnje te nižim porezima i, recimo, zahtjeva premijera Mattea Renzija, trenutnog predsjedatelja EU, za više fleksibilnosti i povećanje programa javnih ulaganja. Očito, jedina poveznica njih dvojice jest ta što su obojica - Talijani. I sam Juncker, bolje reći premijerni postupak njegovog imenovanja, doprinio je ovogodišnjem neviđenom poslijeizbornom dinamizmu između različitih tijela Europske unije. Premda je njegovo glatko imenovanje 15. srpnja u Europskom parlamentu trebalo staviti točku na "i", tzv. Spitzenkandidaten metoda još će dugo izazivati polemike. Namjera da se, pored Europskog parlamenta, demokratski legitimitet priskrbi još jednoj instituciji EU tako da, znatno prije izbora, političke grupe odrede tko će u slučaju njihove pobjede voditi Europsku komisiju, dovela je do institucionalnog trenja između Europskog vijeća i Parlamenta.
Dok se, s jedne strane, na sjednicama Vijeća i Parlamenta još koliko-toliko učtivo lobiralo i pristojno interpretiralo slovo i duh Lisabonskog sporazuma, britanski i neki drugi europski mediji naprosto su divljali nabrajajući crne posljedice takve uzurpacije ovlasti Parlamenta. Sam Juncker je na Otoku postao personifikacija svega zbog čega bi Ujedinjeno Kraljevstvo i trebalo napustiti EU. Naravno ako do tada Škoti najprije ne razjedine samo Kraljevstvo. Na stranu slabo prikriveni sudari uvriježenih nacionalnih interesa pod zajedničkim europskim krovom, prijepori oko načina izbora šefa EK otvorili su nakon euroizbora prastaru dilemu u kojem pravcu treba razvijati EU gotovo šezdeset godina nakon osnivanja? Je li posljednja kriza dokazala kako europski projekt valja limitirati na puko razvijanje jedinstvenog tržišta ili je baš kao odgovor na krizu neizbježno da EU vremenom postane snažno dubinski integrirana politička zajednica, odnosno, preraste u neku vrstu zajedničke europske domovine? Zajedničko tržište je neodvojiv dio ukupne geneze europske ideje. Ne treba zaboraviti kako je EU i počela kao Europska ekonomska zajednica sa rudimentarnim mehanizmom kontrole tek dva resursa, ugljena i čelika. Danas je zajedničko tržište EU najveće na svijetu; 21 milijun europskih tvrtki proizvede godišnje 13,5 trilijuna eura nove vrijednosti.
EU je najveći trgovinski partner za čak 80 država u svijetu dok su SAD samo za njih 20. EU ima sedam posto svjetskog stanovništva, ali proizvodi gotovo trećinu svjetskog BDP i osigurava, čak, pedeset posto socijalnih transfera u svijetu. Bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors tvrdio je da se europski ekonomski model mora temeljiti na tri načela: konkurentnosti koja stimulira, suradnji koja jača i solidarnosti koja ujedinjuje. Međutim, naličje tog uspjeha je trideset milijuna nezaposlenih Europljana danas dok je spašavanje posrnulih europskih banaka zasada koštalo 1,6 trilijuna eura. Kriza još nije gotova, a rješenja se pokušavaju naći u godini kada će stope zaduženosti svih zemalja narasti na 110% njihovih BDP-a. A pet najaktualnijih problema koje svakako treba odmah i dubinski rješavati su: nezaposlenost, socijalne nejednakosti, javni dug članica, perspektiva mladih i starenje europskog stanovništva. Tom nizu mogu se pribrojiti i rastući nacionalizam, problem nekontrolirane imigracije, te slab ekonomski oporavak. Utoliko se slažem da razmišljanjima koja zagovaraju jedinstveno tržište kao koristan instrument za daljnje povezivanje Europljana, ali koje ne smije postati ideološko "zlatno tele" jer EU predstavlja više od toga. Ona je i mirovni projekt, ostvarena vizija najdalekovidnijih europskih humanista.
Za Junckera sam glasovao zbog više razloga. Između ostalih i zbog toga jer je u govoru pred Europskim parlamentom obećao da će biti "predsjednik europskog socijalnog dijaloga". Premda konzervativac, od socijaldemokrata je preuzeo stav kako europske financijske i socijalne probleme valja rješavati reindustrijalizacijom na temelju naprednih tehnologija. "Želim studije o socijalnim učincima prije primjene programa prilagodbe. Želim plan "B" prije takvih akcija", bio je jasan. Protivnicima liberalnije migracijske politike poručuje kako je sloboda kretanja mogućnost, a ne prijetnja. "Zdravstveni, sigurnosni, socijalni, ekološki i prehrambeni standardi EU moraju biti zaštićeni tokom pregovora sa SAD o TTIP-u." Slikovito je opisao razmjere aktualne krize kada je rekao da EU nema 28 nego 29 članica; ta 29. članica je prostor u kojem sada već godinama žive nezaposleni, odbačeni i razočarani građani EU.
Vjerujem da treba dati šansu kompetentnom čovjeku, jednom od dizajnera sustava koji je dugo dobro funkcionirao, ali kojeg sada valja ozbiljno izmijeniti nabolje. U svakom slučaju, ova generacija europske politike, nedavno izabrana na euroizborima, ima veliku odgovornost. U konkurentniju, ali i solidarniju i socijalno uravnoteženiju EU moramo ulagati barem jednako nastojanja koliko neki drugi ulažu u njeno demontiranje.
Zato što je "konzervativni" Juncker u svojoj državi provodio politiku ljeviju nego što bi je provodila većina "pravih" ljevičara? Nema taj nikakve veze s konzervativizmom, zato se i dogodilo da su ga bolje prihvatili socijalisti nego dio konzervativaca. A na ovo o tome da se socijalisti zalažu za to da se "probleme valja rješavati reindustrijalizacijom na temelju naprednih tehnologija" čovjek se može samo zapitati što su to ljevičari reindustrijalizirali. Skoro svugdje gdje je ljevica imala priliku dulje vrijeme voditi ekonomsku politiku rezultati su porazni, počevši od Mađarske i Španjolske. Mogu oni urušiti gospodarstvo i u kraće vrijeme, za primjere pogledajte Hrvatsku i Francusku.