Kako je tako mnogo vrhunskih novinara, akademskih građana, funkcionara i političara moglo vjerovati da je bilo održivo povezati francuski franak i njemačku marku, o talijanskoj liri, španjolskoj pezeti i grčkoj drahmi da i ne govorimo, bez ijednog mehanizma za recikliranje njemačkih i nizozemskih viškova i menadžmenta deficita privatnog i javnog sektora?
Zar nisu vidjeli da će njemački viškovi, dani frankfurtskim i pariškim bankarima da ih rasprše po cijeloj europskoj periferiji, poplaviti regije s deficitom proizvodeći goleme mjehure? Kako su mogli očekivati da će eurozona bez ikakvih mehanizama za nošenje s problemima moći izaći na kraj s predodređenim pucanjem tih mjehura?
Velik dio krivnje treba svaliti na riječ „unija“. Kad se riječi „monetarna“ i „unija“ stave jedna pored druge, odmah se može zamisliti neka vrsta konvergencije – nalaženje ekonomija i naroda u procesu spajanja. Samo što pregled 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća u prethodna dva poglavlja otkriva upravo suprotno: jer svaljivanje svih cijena koje trebaju biti plaćene u procesu prilagođavanja na deficitne ekonomije ponavljanje je kardinalne pogreške zlatnog standarda.
Međutim, za razliku od zlatnog standarda, gdje su države jednostavno mogle otići, prekidajući vezu između vlastite valute i zlata preko noći, kad su se države članice eurozone jednom našle u Hotelu Kalifornija, nisu nikada više mogle da iz njega izaći.
Ovo je ljepota i prokletstvo eurozone. Kad se u nju jednom uđe, nedostaje valuta uz pomoć koje bi bilo moguće izaći iz nje; euro je jedino što postoji. Da bi izašle iz monetarne unije Europe, primjerice Grčka i Italija, prvo bi trebalo stvoriti novu drahmu ili novu liru i onda je odvojiti od eura. Ali stvaranje nove papirnate valute, njezino distribuiranje širom zemlje, rekalibriranje bankarstva i sistema plaćanja da bi funkcionirali s novom valutom, i sve ostalo što je neophodno zahtijeva najmanje 12 mjeseci.
Pod uvjetom da je svrha prolaženja kroz metež ponovnog uspostavljanja jedne izgubljene valute njezina devalvacija u odnosu na novac u džepovima građana, izlaženje iz eura ravno je objavi velike devalvacije godinu dana prije nego što će se ona zapravo dogoditi. Na najmanji znak o mogućnosti devalvacije za 12 mjeseci momentalno počinje bjesomučna utrka. Svaki Ivan, Darko i Ana pohitat će unovčiti svu svoju imovinu, da je pretvore u eure, da iznesu svoje eure izvan bankarskog sistema i gurnu ih u čarapu ili ih iznesu preko granice u Njemačku ili Švicarsku na sigurno. Prije nego što se izgovori riječ „panika“, banke propadaju, iz zemlje biva iscijeđena sva njezina vrijednost, i ekonomija se ruši.
Klauzula Hotela Kalifornija koja je bila ugrađena u projekt eurozone zato bi uvijek priječila izlazak iz nje upravo onih ekonomija kojima je najviše trebalo da budu izvan eura. Kad su se jednom našle unutar eura, zemlje s deficitom bile su uhvaćene u golemu gravitaciju zajedničke valute i osuđene na neprestano rastuću depresiju od trenutka kad bi se globalna ekonomija destabilizirala.
Kad nastupi taj trenutak, vlade se suočavaju s tri opcije: prva je smrt koja potječe od beskrajnih restrikcija u okviru mjera štednje, druga je smrtonosni izlazak iz eura, dok treća opcija predstavlja provođenje kampanje nepokoravanja ediktima Bruxellesa i Frankfurta kako bi se Europa natjerala ili da ponovno razmisli o arhitekturi svoje valute ili da prekrši vlastite zakone i silom istjera problematičnu državu članicu izvan eurozone. Kao grčki ministar financija podržavao sam treću opciju i dao ostavku u srpnju 2015., kada je moj premijer prihvatio prvu opciju u uvjerenju da je Bruxelles imao namjeru Grčkoj nametnuti drugu opciju – to jest prisilan izlazak.
Viđeno s izvjesne emotivne i povijesne distance, ovo izgleda kao da je Europa vlastitu balkanizaciju pretvorila u cilj, u umjetničko djelo. Ono što bi u drugom slučaju bila tek bezopasna recesija, završilo je kao razdvajanje Europljana i provođenje vlasti nad njima, produbljivanje podjela u životnim standardima i rađanje različitih životnih perspektiva u različitim dijelovima Unije. Ovo je bila konzekvencija pokušaja da se valute održe zaključanima jedna u drugoj, a da prethodno nije stvoren nikakav mehanizam za recikliranje viškova onih koji su te viškove proizvodili i to u vidu investicija sastavljenih od dijelova ovih viškova koji bi redom bili ulagani u zemlje i regije s ozbiljnim deficitom. (...)
U europskom uglađenom društvu, kao i među mojim prijateljima i kolegama, sumnje u vezi s funkcioniranjem goluždravog Europskog sistema centralnih banaka (sačinjenog od ECB-a i centralnih banaka svih država članica Europske unije) smatrane su „antieuropskim“.
Podređivanje agendi elita radi cijeđenja nadnica, kao i automatskom pravu Bruxellesa da diktira odgovore na suštinska politička pitanja smatralo se „modernizacijom“. „Europejstvo“ je postalo sinonim za svođenje nacionalnih parlamenata na agencije za rješavanje pitanja po kratkom postupku, uz pokoravanje slabih superiornom mišljenju jakih. Korištenje samoporažavajućih mjera štednje kao jedinog makroekonomskog instrumenta za kreiranje politike nametnulo se kao „razumno“. I tako dalje.
Običan svijet kojemu se sviđala ideja dijeljenja iste valute sa svim ostalim Europljanima kao prvog koraka u pravcu mitske federacije nikako nije mogao znati da će biti prvi kojega će Europa žrtvovati na oltaru ništavnog europskog suočavanja s neizbježnom krizom eura. Međutim, legitimno izabrani predstavnici građana nisu imali takav izgovor, osim u slučaju da su bili previše zauzeti svojim učešćem u golemoj diskurzivnoj moći i materijalnim nagradama koje je europrojekt u obilju davao tisućama birokrata i administratora koji su doprinijeli njegovu stvaranju.
Margaret Thatcher plašila se da bi, pod krinkom eura, na stražnji ulaz bila ubačena europska federacija. Kamo sreće da je bila u pravu! Ali ako je euro bio Trojanski konj, on je urodio nečim mnogo manje herojskim: besmislenom, neefikasnom birokracijom zajedno sa svim njezinim mističnim vjerovanjima, koja neumorno radi za političare s beskrajnom sposobnošću da deklamiraju neostvariva pravila. Demokracija je previše krhak cvijet da bi preživjela toliku tugu.
>> Bandić: Hrvatstvo i europejstvo za mene su naravni kao i H20
Eh kad bi ljudi bili pametni da znaju ovakve stvari prije referenduma o EU mozda nebi ni glasali za EU.A ovako gledajmo pametne nacije kako izlaze sa tonućeg broda zvana Američka EU.