Malmö, Göteborg, Stockholm, Banja Luka, Zagreb... impresivan je popis gradova u kojima je nastupa beogradska senzacija, grupa S.A.R.S. (Sveže amputirana ruka Satrianija, op. a.), a 28. studenog u sklopu Pozitivnog koncerta svira i u zagrebačkom Domu sportova. Nastali su 2006. godine u Beogradu, a slavu u regiji stekli su 2009. hitom "Buđav lebac". Ponešto o filozofiji benda, ideji da albume daju besplatno na download, ali i stanju u regiji, ispričao nam je njihov frontmen Žarko Kovačević Žare.
Je li vas konačno slava udarila o glavu?
– Nije, nije. Uvijek pokušavam spuštati ego i ne vidim se kao slavnu osobu. To je možda za neke druge ego manijake savršena mogućnost za ispucavanje ego tripova. Ja nisam takav tip. A ostali članovi benda... ne mogu ući u psihu svakoga od njih, ali mislim da ni njih nije uhvatilo. Svi smo na zemlji.
Koji vam je prosjek godina u bendu?
–Nebojša i Sanja su najmlađi, oni su rođeni 1989., a najstariji u ekipi je Bora, on je 1978. godište. Recimo da nam je prosjek tridesetak godina. Nismo premladi i možda je u tome ključ ostanka na zemlji. Tko zna što bi s nama bilo da nismo toliko zreli? Možda bismo poludjeli.
Svaki je vaš koncert lud od veselja, pršti energijom i kao da vam je posljednji. Kako se punite energijom za nastupe?
– Punimo se na koncertima. To su momenti koji nam vraćaju energiju. Naime, svaki koncert nestrpljivo iščekujemo, a sve oko njega je umarajuće i prazni nas.
Pokušali smo opisati žanr, ali ne ide. Često kažemo da je to u osnovi rock u kojem ima svega i svačega
U to iscrpljujuće pretpostavljam spadaju i intervjui?
– Pa nećemo si lagati, zar ne!? Šalim se, šalim. Putovanja su nam najgora. Bilo bi sjajno kada bi između gradova postojao neki portal kroz koji bismo se mogli samo provući u sekundi. Tada ne bih imao apsolutno nikakvog razloga za žaljenje.
Jeste li još uvijek u Zagrebu popularniji nego u Beogradu ili se situacija mijenja?
– Izjednačila se. U Beogradu ljudi koji organiziraju veća događanja kao da nisu bili svjesni koliko je S.A.R.S. narastao od 2009. godine. Možda zato što se ne pojavljujemo klasično u medijima, već furamo svoju priču preko interneta. Ispustili su nas iz vida kao bend koji puni veće prostore. Poslije koncerta u Domu sportova, u Beogradu kada su vidjeli kakvo je stanje na terenu, priča se promijenila. Možda u Hrvatskoj imamo još uvijek za nijansu masovniju grupu obožavatelja. Uglavnom nas sluša mlađa publika, a posebno nam je drago kada na koncertu vidimo i ljude kojima je više od 30 godina. Kada prijeđeš tu magičnu brojku, rijetko koji bend te može animirati da odeš na njegov koncert.
Naziv benda morbidan je i kao skraćenica, ali i u punom smislu značenja. Zašto ste baš poželjeli 'amputirati ruku Satrianiju'?
– Mislim da je moj brat kumovao imenu... A ideja? Tražili smo ime za bend, a Joe Satriani, najbolji gitarist današnjice, nastupao je u tom momentu u Beogradu. I razvila se filozofska rasprava oko fenomenalne tehnike kojom svira gitaru, a netko je k tome provalio nešto tipa "što bi se dogodilo da mu odrežemo tu ruku". Supijana priča dovela nas je do imena benda.
Gledam političare na televiziji i mislim si - tko to može slušati a da se ne živcira
Možete li objasniti fenomen uspjeha vaše pjesme "Buđav lebac", koja vas je lansirala u vrh?
– Nastala je spontano, a što se potom dogodilo, zbilja ne znam. Sklopio se niz čudnih okolnosti. Odjednom je buknulo, ljudi su je počeli masovno skidati s interneta, sherati prijateljima... sve je krenulo preko noći.
Kritičari žanr S.A.R.S.-a opisuju kao sataraš, želeći reći da je miks svega. Imate li vi jasniju definiciju svog žanra?
– Paprikaš, možda. Nema definicije. Pokušali smo definirati ga u nekom momentu, ali ne ide. Volimo reći da je to u osnovi rock u kojem ima svega i svačega.
Sve albume ponudili ste na besplatno downloadanje na internetu. Zašto?
– Stara je stvar da se CD-i ne prodaju, a ovo se pokazalo kao pun pogodak. Nije da nismo željeli unovčiti rad i sredstva koja smo potrošili za stvaranje svojih pjesama, ali bilo nam je lakše dati ih ljudima besplatno, a oni koji žele podržati našu priču mogu i kupiti album. U principu živimo od koncerata, a na svu sreću ima ih dosta.
Imate 'back up' poslove?
– Preživljavamo od glazbe. Ja konkretno od 2010. godine. Ipak, upisao sam Visoku školu elektrotehnike i računalstva, smjer audio i videotehnologije, i to zato što sam u jednom trenutku imao previše vremena preko tjedna. To me i zanima i završavam polako tako da ću uskoro opet imati previše slobodnog vremena.
U tekstovima koristite eksplicitan rječnik, jeste li koga njime uvrijedili?
– Ne jer nikada nismo po nekome opleli imenom i prezimenom. Da smo još prostiji, možda bismo ljudima bili još zanimljiviji. Mladi se pale na psovke, ali mi nismo u tome. Odlučili smo promišljenije pisati stihove.
Što vas ljuti?
– Ovaj naš cirkus. Gledam političare na televiziji i mislim si tko sa zdravim razumom može to slušati a da se ne živcira. Vi imate svoje priče, mi ovdje svoje, a smiješne su i jedna i druga. To nas jako ljuti.
Kada se selite u Švedsku?
– U Švedskoj smo ovaj vikend da malo provjerimo kakav im je standard pa tko zna.
Što publiku čeka u Domu sportova?
– Ono što je sigurno jest da ćemo mi, kao i uvijek, dati 110 posto od sebe, a od publike očekujemo da nam vrati istom mjerom i napuni nam baterije.
>>S.A.R.S. dovoljno lud da promijeni svijet
