Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 67
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ANA RUCNER

Osjećam se erotično i senzualno kada sviram violončelo. U hotelu čak i spavam s njim u krevetu

Ana Rucner
Foto: Munevar Salihodžić
1/2
20.07.2014.
u 20:50

Iza nje je godina bogata nastupima diljem svijeta - od Poljske, preko Rusije i Azerbajdžana pa sve do Australije.

Da sam se rodila u obitelji sportaša, možda bih danas bila atletičarka, tko zna, govori Ana Rucner na početku našeg razgovora, a mi dodajemo kako nema sumnje da bi i u tome bila uspješna jer su predanost radu, vježbanje i požrtvovnost vrline koje se jednako cijene u sportu, ali i u glazbi, u kojoj je Ana već dugi niz godina jako uspješna.

– Odrastati uz klasičnu glazbu i roditelje koji su klasičari sigurno je pružilo veliku mogućnost da se zainteresiram za glazbu. Ali nikada me nitko nije silio ni forsirao da se bavim klasikom ni gurao jer bih zasigurno odustala da je postojao pritisak – započinje Ana svoje prisjećanje na glazbene početke i otkriva nam što ju je privuklo violončelu:

– Mama je čelistica. Divna je i uzor mi je u životu, kao čovjek, kao roditelj, kao umjetnik, kao žena pa sam vjerojatno podsvjesno htjela biti takva osoba. Zato sam i izabrala čelo i najsretnija sam na svijetu zbog toga.

Kao klinki bilo joj je sasvim normalno doći iz škole i odmah odjuriti u glazbenu školu, na satove orkestra, a stizala je pronaći i vrijeme za igru. Ipak bilo je situacija kad joj se nije dalo vježbati i violončelo joj nije bio baš najbolji prijatelj.

Kritično uho bližnjih

– Sa 15-16 godina mi se nije baš dalo toliko vježbati. Sjećam se jedne situacije kada sam na Hvaru bila u ljetnoj glazbenoj školi, koja je za ono poslijeratno razdoblje kad situacija nikome nije financijski bila blistava, bila jako skupa, a tamo smo vježbali i po deset sati dnevno. A meni su tada u glavi bili izlasci i disko, a ne violončelo. Tu je moja majka bila uz mene i primila me za uzde i nije mi dali da odustanem ili da se ulijenim s vježbanjem. Hvala joj na tome jer danas ne vidim životni smisao bez instrumenta, to mi je izvor ljubavi – zaneseno će Ana. Potkraj srednje škole i neposredno prije upisa na Glazbenu akademiju Ana je nastupala svirajući i električno violončelo i u tom modernom pristupu klasici bila među pionirima u nas.

– Ljudima je na početku bilo teže prihvatiti takav pristup pa, iako nisam bila prva u ovom izričaju, ipak sam probila led. Sjećam se nastupa na izboru za Miss Hrvatske 2006. godine i oduševljenja mog producenta kada mi je javio da je video isječak s tog nastupa na YouTubeu, koji tada nije ni bio tako popularan kao danas, u samo sat vremena pogledalo ga je više od osam tisuća ljudi! I danas ima ljudi kojima se ovakav izričaj sviđa i onih kojima se ne sviđa – kaže violončelistica. Iako se klasikom bavi odmalena, tek je prije dvije godine izdala svoj prvi album "Expression".

– S obzirom na to koliko radim, album bih mogla izdati svake godine, ali to je jako skupo. Trudila sam se da na ovom CD-u sve bude skupocjeno u smislu zvuka, da imam najbolji orkestar, žive bubnjeve, odlične aranžmane... Na albumu nema nijednog sintetičkog zvuka, a da bi se to snimilo, treba puno novca pa ispada da sviraš zato da bi platio CD, koji se u Hrvatskoj ne može prodati. A ja to i ne očekujem – realna je Ana. U međuvremenu je snimila CD za djecu "Za male anđele", a na jesen će objaviti još jedan CD za djecu.

– To je CD klasične glazbe za djecu i bebe u trajanju od sat vremena. Snimila sam ga s Gudačkim kvartetom Rucner, a imamo i harfu i klavir na CD-u, koji se zove "Vječne uspavanke". Uz njega će biti objavljene i priče spisateljice Moralić pa je to idealan CD za predškolarce i školarce, ali i za odrasle – najavljuje Ana.

Iza Ane je godina bogata nastupima diljem svijeta, od Australije, Poljske, Rusije do Azerbajdžana, a pred njom su i brojni nastupi na našoj obali.

– Ovo je zapravo prvi put da imam toliko nastupa u Hrvatskoj, i to na obali. Želja mi je bila svirati i turistima i da, kada je to moguće, na videozidu glazbu prate i videobrojevi naših prirodnih ljepota pa da i na taj način upoznaju Hrvatsku – kaže glazbenica, koja se trudi svuda u svijetu promovirati ljepote svoje zemlje. Nada se da će potkraj godine priliku za to dobiti i u slavnom Carnegie Hallu.

– San mi je bio svirati u Carnegie Hallu i nadam se da će se potkraj godine to i ostvariti. Inače nisam osoba koja sanjari, živim realno i, kad si nešto zacrtam, trudim se svim pozitivnim silama to i ostvariti – kaže Ana. Moderan pristup klasici posebno se cijeni u Kini, gdje se Ana polako probija na tamošnje tržište, a njene spotove i pjesme uskoro će vrtjeti i jedna televizija koja se emitira diljem svijeta. – Bila sam oduševljena kada su me nazvali i pitali smiju li prikazivati moju "Odu radosti", "Linđo" i druge spotove. Divno je kad vas primijete u svijetu – kaže.

Kritika i komentara se ne boji jer su sastavni dio karijere, a daju i poticaj za napredovanje.

– Ima bitnih ljudi u mojem životu kojima vjerujem i čije mi je mišljenje važno, ali jako vjerujem i sebi. Kad poslušam svoje snimke, iako to nerado činim, čujem svaki svoj falš ton i točno znam što promijeniti. Tako da vjerujem kritici svog uha, vjerujem bivšem suprugu Vladi i, naravno, roditeljima i bratu – iskreno priznaje. Iako su Ana i Vlado Kalember sada bivši bračni par, violončelistica o Vladi priča s puno ljubavi i poštovanja, a njihov odnos razvodom nikako nije završio.

– Uskoro ćemo zajedno i nastupiti na festivalu u Neumu, pjesma se zove "Ljubio bih, nemam koga". To je ljubavna pjesma, ali ne o našem odnosu. Stihove je napisao Željko Pavičić i Vlado i jedva čekam da je izvedemo – uzbuđeno priča. Kad je riječ o napisima o njenoj navodno novoj ljubavi s Maximom Moralićem, odlučno kaže: – Naučila sam koliko je važno čuvati intimnost i privatni život te sam zato i odlučila ne komentirati ga u javnosti. Mislim da to za javnost nije bitno.

O novim ljubavima Ana očito još ne razmišlja i jedina ljubavna veza koju sada priznaje jest ona s violončelom.

Odvojenost od sina

– Kad sviram, sigurna sam u sebe, sretna, osjećam se poželjno, senzualno i erotično. Tada sam potpuna osoba. Kad trebam stati pred fotografa i pozirati, nasmijati se, to mi baš ne ide. Biti opuštena s muškarcem, ni to mi ne ide. Ali s violončelom umijem sve. Taj je instrument uvijek uz mene, donosi mi novac, veselje i strast i uvijek je sa mnom. Kad sam sama, a spavam u hotelu u bračnom krevetu, stavim violončelo pokraj sebe pa spavamo zajedno – zaneseno i očarano priča o svom instrumentu. Taj isti zanos osjetit ćete i dok govori o svom osmogodišnjem sinu Darianu, koji zasad nije odlučio slijediti mamin put ili onaj tate Vlade Kalembera.

– Još je zaigran i bebast. Jedan bi dan svirao klavir, pa gitaru, pa flautu pa frulu... Ali ima odličan ritam, dobar beat box i vrijeme će pokazati u kojem će se smjeru razvijati njegovi interesi – kazuje Ana.

Sina je rodila u trenutku kada je njena karijera krenula uzlaznom putanjom pa uskladiti profesionalne obveze s majčinskima nije bilo lako jer je jedna strana uvijek patila.

– Pamtim svoj prvi solistički koncert u zagrebačkom HNK, bilo je to prije šest godina, a Darian je tada imao godinu i pol dana. Za koncert sam morala vježbati s orkestrom, pripremiti aranžmane, dogovoriti sponzore, imala sam gomilu obveza i ostavila sam sina na dva tjedna kod mame te otišla u karantenu. Vježbala sam čelo po cijele dane, sat vremena bih vježbala, pola sata bih buljila u zid i onda dva sata opet vježbala kao luda, i tako cijeli dan. Navečer bih legla i uzela sinovu plišanu igračku i sa suzama bih zaspala jer mi je nedostajao, ali drugog načina nije bilo.

Osim uz roditelje Snježanu i Dragana, Ana je jako povezana i s bratom Marijem, koji je također za svoj poziv odabrao klasičnu glazbu i poznat je po tome što voli spajati ekshibicijske izazove sa sviranjem viole.

– U tome sam mu slična jer, kad mi je violončelo u rukama, u meni se budi ta adrenalinska sila. Tada se mogu s violončelom u naručju spustiti sa 25 metara visine, što sam jednom i učinila. Nije mi problem snimati spot na -15 Celzijevih stupnjeva, svirati u maloj barci na valovima koji svaki čas prijete da će je prevrnuti ili se popeti na krov zgrade s violončelom. Jednostavno, s violončelom u ruci sve je lakše – zaključuje Ana.

Komentara 16

Avatar smuljko
smuljko
21:18 20.07.2014.

koji je ku..c ovoj ženi ?????? nekaj tu ne štima s njom u zadnje vrijeme...

BE
berija
22:26 20.07.2014.

pukla ko grančica

Avatar OHJOOOOOOJ
OHJOOOOOOJ
21:33 20.07.2014.

Ona bi htjela biti poznata ko seve. Non stop se gura s nekim debilnim člancima u javnost. A da istinu kažem, nitko ne zna tko je uopće ona... a niti bi itko ćuo za nju, da se nije udala za vladu. Ako baš želi biti poznata, neka se javio na audiciju za film "Jahta dva-šampanjac teće u potocima".

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije