Najviše pozicionirani Hrvat u međunarodnoj diplomaciji. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon imenovao je 2010. godine Ivana Šimonovića, tadašnjeg hrvatskog ministra pravosuđa, za pomoćnika glavnog tajnika za ljudska prava. Bio je to veliki uzlet u karijeri sveučilišnog profesora i dugogodišnjeg diplomata koga je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader 2008. godine postavio na mjesto ministra pravosuđa.
Rođen je u Zagrebu 2. svibnja 1959. godine u liječničkoj obitelji. Pohađao je osnovnu školu Matka Laginje, u kojoj se u petom razredu počinjao učiti latinski a nešto kasnije i grčki. Slijedila je Klasična gimnazija u Križanićevoj. Za maturalnu radnju je odabrao temu o smrtnoj kazni.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1982. Tijekom studija bio je urednik Paragrafa, studentskog lista Pravnog fakulteta i član uredništva lista Pravnik. Magistrirao je 1984. na istom fakultetu na poslijediplomskom studiju upravno-političkog smjera. Doktorsku disertaciju, do koje danas nije lako doći, pod naslovom „Ideja samoupravljanja i uloga prava“ obranio je u Zagrebu u prosincu 1990. Godine.
Karijeru je nakon diplomiranja započeo kao zaposlenik Instituta za društvena istraživanja. Godine 1986. postaje asistent na Katedri teorije države i prava a 1991. docent. Iste godine uključuje se u Domovinski rat kao dragovoljac u 100. brigadi Zbora narodne garde, i s obzirom na to da, kako je sam obrazložio, nije baš bio neki veliki ratnik postao je pregovarač. „Ti su me pregovori o primjeni međunarodnog humanitarnog prava na kraju pomalo nečekivano doveli do diplomacije“, kazao je u razgovoru za list Pravnik.
Pomoćnikom ministra vanjskih poslova postaje 1992., slijedeće godine napuštva Ministarstvo vanjskih poslova i odlaze na sveučilište Yale kao Fulbrightov stipendist. Vraća se u Hrvatsku 1995. i postaje zamjenikom ministra vanjskih poslova. Uskoro (1997.) godine preuzima funkciju Stalnog predstavnika Hrvatske pri Ujedinjenim narodima u New Yorku gdje ostaje šest godina. U zadnjoj godini mandata obnaša dužnost predsjednika Ekonomskog i socijalnog vijeća UN-a. Za taj rad francuska vlada ga je odlikovala Legijom časti.
Nedugo po povratku u Hrvatsku vraća se na Pravni fakultet gdje postaje najprije izvanredni, a potom, 2005. redoviti profesor. Predavao je predmet Međunarodni odnosi i diplomacija. Bio je suzastupnik u hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.
Oženjen je, sa suprugom Dubravkom ima sina i kćer koji su također pravnici (i zet je pravnik). Govori engleski a služi se talijanskim i njemačkim. Nije član nijedne političke stranke.
Usporedo s njegovom, razvijala se i karijera njegove supruge Dubravke rođene 1958. koja je također završila pravo. Radila je od 1998. do 1992. kao pravnica u Institutu za dijabetes Vuk Vrhovec kada je tadašnji potpredsjednik Vlade Mate Granić, inače čelnik tog instituta, imenuje svojom savjetnicom.
Zajedno s njim 1993. prelazi u ministarstvo vanjskih poslova, a sa suprugom odlazi u New York kada je imenovan za hrvatskog predstavnika pri UN-u. 2006 je izabrana predsjednicu UN-ovog Odbora za uklanjanje diskriminacije žena.
Wikileaks je u srpnju 2011. prenoseći dio korespondencije američkog veleposlanika u Hrvatskoj Jamesa Foleya s Washingtonom objavio kako mu je ministar pravosuđa Šimonović rekao da su u nestanak topničkih dnevnika koje je u to vrijeme tražio Haaški sud, umiješani general Ante Gotovina i njemu bliske osobe.
„Hrvatska vlada objasnit će sudskom vijeću da svi dokazi akcijskog tima upućuju na Gotovinu i njegove suradnike kao osobe odgovorne za krađu dokumenata“, rekao je Šimonović Foleyu 10. prosinca 2009. prema objavljenoj bilješci, što nije dobro primljeno u hrvatskoj javnosti. Šimonović se branio da je dio informacija objavljenih u toj depeši krivo interpretiran te da se s takvim dokumentima lako može manipulirati.
O sudjelovanju u vladi čiji je predsjednik kasnije optužen za korupcije Šimnonović je rekao: „Nisam služio Sanaderu, nego Hrvatskoj“. Devedesetih je pak često odlazio na konzultacije Franji Tuđmanu. „U najtežim trenucima, kada su se svi kolebali Tuđman je bio spreman preuzeti odgovornost i za najteže odluke.
Ne znači da su one uvijek bile najbolje, ali spremnost da ih donese bila je njegova vrlina, koju sam uvijek cijenio“, rekao je o prvom hrvatskom predsjedniku.
U mladosti se bavio atletikom, košarkom i tenisom. Sada se ponekad opušta uz rekreativno jedrenje te podvodni lov na pušku, na dah. Današnji hobiji su mu čitanje i šetnja sa psom.
