Prije tjedan dana pisao sam na ovom mjestu o nekim aspektima misli, poruka i postupaka argentinskog kardinala Jorgea Bergoglija, odnosno pape Franje, današnjeg poglavara Katoličke crkve. Nisam jedini koji je, baveći se tom temom, primijetio izvjesni nesklad između načina na koji govori i ponaša se današnji papa i stila u kojem tu istu vjeru i tu istu Crkvu u svojoj domovini predstavljaju hrvatski biskupi. U toj sam kolumni poimence spomenuo šibenskog biskupa Antu Ivasa apostrofirajući njegovu povezanost i bliskost s Markom Perkovićem Thompsonom. Na svom najnovijem albumu izrazito katoličkog naslova “Ora et labora” pjevač iz Čavoglava objavio je i pjesmu “Maranatha” u kojoj je uglazbio Ivasove stihove.
Pjesničko-duhovnu bliskost biskupa Ivasa s Markom Perkovićem stavio sam u odnos suprotstavljenosti s porukama kardinala i pape Bergoglia. Pritom nisam smatrao potrebnim opširnije objašnjavati zašto mi se čini da papin i biskupov apostolat proizlaze iz ne baš istog svjetonazora ili vjere. Međutim, baš oko stvari i pojmova čije se razumijevanje za većinu nas podrazumijeva treba biti oprezan i nikad se ne umoriti objašnjavajući ih. Hrvatska je živi dokaz kako cijelo društvo povezano istim jezikom može upasti u grdne probleme kad se bitni pojmovi podrazumijevaju na različite pa čak i suprotne načine.
Biskup na Facebooku
Zamislite kaos koji bi nastao kad bi se sutra ujutro, kao u nekom od fantastičnih Saramagovih romana, pola Hrvata probudilo s izmijenjenim, kao u ogledalu izvrnutim opažanjem svijeta tako da im dojučerašnje lijevo postane desno, a desno lijevo. Mnogi bi izginuli, a o silnom kršu da i ne govorimo prije nego što bismo ponovo uveli kakav-takav red, ako bismo uopće ikad uspjeli obnoviti konsenzus o tome kako zovemo koju ruku, koju stranu i koji smjer.
Komentarom prošlotjedne kolumne preko Facebooka počastio me je poznanik još od studentskih dana i moj FB-prijatelj Vlado Košić, sisački biskup. Ovo nije indiskrecija jer je poruku napisao na svom i na mom “zidu”, a tema je podjednako važna obojici, a čini mi se i dovoljno relevantna i za novine. Prijateljski komentar, u čiju dobronamjernost ne sumnjam, prenosim u cijelosti da preduhitrim bilo čiju primisao o nekakvoj manipulaciji:
“Poštovani Branimire, napisao si dobar članak o Papi, velikim katolicima, Gotovini i velikim Hrvatima. Čestitam! Ipak, ima tu jedan problem, i to veliki. Meni se čini da ga i Ti vidiš, ali i da ga ne želiš vidjeti, dapače da ga namjerno previđaš. Riječ je o tome da se ovakvim pohvalnim pisanjem o Papi i njegovom proročkom načinu kojim on vrši svoju službu Petrova nasljednika ipak manipulira čitateljima. Recimo, Ti nisi mogao a da ne napadneš hrvatske biskupe, s posebnim spominjanjem biskupa Ante Ivasa – kojega dvaput apostrofiraš. A stvar nije tako crno-bijela. Dapače. Čak bih iz Tvog izvoda Papinih riječi mogao argumentirati da domoljublje biskupa Ivasa nije u suprotnosti nego upravo u suglasju s Papinim riječima. On u Tvom citatu kaže i ovo: ‘Nagrada na onome svijetu ne oslobađa čovjeka obveze da se bori za osobna društvena, etička prava, za domovinu, za čovječanstvo.’ Biskup Ivas je upravo pokazao zavidnu domoljubnu svijest, kada je napisao sjajnu pjesmu Maranatha koju je uglazbio Marko Perković Thompson. Ja razumijem da se Tvoj ukus glazbe ne mora podudarati s Thompsonovim, ali ovdje je prvenstveno riječ o domoljublju, što zapravo napadaš, a što iz Papinih zauzimanja nije moguće. Tako je jedan dobar tekst ipak, na žalost, opet postao dobrodošla batina da se udari po hrvatskim biskupima.”
Za razliku od svog prijatelja biskupa Košića, ja ne bih pomislio da su biskupovi stihovi sjajni ni kad bi iz groba ustao da ih uglazbi i sam Johann Sebastian Bach. Dakle, nema to veze ni s mojim glazbenim, a ni s literarnim ukusom, ali ima sa shvaćanjem vjere, kao i domoljublja na bilo kojoj, a kamoli zavidno visokoj razini.
U pjesmi “Maranatha” biskup Ivas zaziva Isusa Krista da dođe u “zemlju Hrvata”, “na radost svega naroda moga.” Kako Marko Perković Thompson doživljava kršćanskog Boga, meni je sasvim svejedno, sve dok ne dobije “ovjeru” od jednog katoličkog biskupa. Ivasovi stihovi meni zvuče kao shvaćanje mesijanstva na starozavjetni način koji je i doveo do tragičnog novozavjetnog biblijskog nesporazuma između Isusa Nazarećanina i dijela njegova židovskog naroda. Bez obzira na to što kršćani vjeruju da se u Novom zavjetu Isusu dogodilo samo i upravo ono što je bilo Božjim naumom predodređeno da mu se dogodi, analiza priča četvorice evanđelista upućuje nas na ove činjenice: oni Židovi koji su svog popularnog sunarodnjaka izručili mrskim rimskim okupatorima napakiravši mu optužbe koje vode ravno na križ učinili su to zato što su bili nacionalisti i fundamentalisti.
Domovnica za Isusa
Takvima je smetao Čovjek, a kamoli Bog, kojem je odjednom toliko stalo do ama baš svakog ljudskog bića da ne želi imati ništa čak ni s pravednom borbom svog naroda za slobodu protiv okupatora. Upravo u tom ključu razumijem rečenicu kardinala Bergoglia (iz knjige “O nebu i zemlji” njegovih dijaloga s rabinom Skorkom) koju ću i ja još jednom citirati: “Nagrada na onome svijetu ne oslobađa čovjeka obveze da se bori za osobna društvena, etička prava, za domovinu, za čovječanstvo.” Logički, etički i teološki slijed vrijednosti koje zastupa Jorge Bergoglio čini mi se kristalno jasnim: od brige za osobna prava – do čovječanstva. Univerzalno čovjekoljublje je vrijednost višeg reda i širi skup koji u sebi sadrži i brigu za domovinu. Dakle, domoljublje, kao osobna vrlina, pojedinca može i treba voditi prema onoj višoj vrijednosti. Ali ne mora. Kada se taj slijed zaustavi na domoljublju ili rodoljublju, a da se neprestano prešućuje sljedeća stepenica koju kardinal Bergoglio u svojoj knjizi svjesno i s dobrim razlogom jasno izgovara, tada se ta lijepa osobna vrlina i vrijednost pretvaraju u svoju izopačenu suprotnost: uskogrudni nacionalizam kao vječno tinjalište mržnje i klijalište strasti koje se lako prodaju, a profit vještih trgovaca na kraju se uvijek plaća mrtvim glavama.
Nadalje, od Perkovića Thompsona to ne bi bilo ništa novo, ali kada se biskup moli da Isus svojim dolaskom Hrvate oslobodi “zavodnika, lažnih proroka i svih kukavica, izdajica, krivokletnika i svih varalica, otpadnika, strašnih ubojica i svih sluga Zloga iz naroda moga”, za moje shvaćanje i vjere i domoljublja to je već blasfemično. Kada to čini biskup koji baš i nije poznat po političkoj neutralnosti, to je kao da Isusu uz hrvatsku domovnicu nudi i pristupnicu zna se kojoj političkoj stranci. Ako, pak, itko još misli da ja ovdje napadam domoljublje, to znači da se i dalje temeljito ne razumijemo i da ovu raspravu moramo nastaviti ako treba, i do sudnjeg dana.
Hrvatsko društvo podijeljeno je i zbog toga što se neki inače vrlo jasni pojmovi stalno tumače na različite načine
