Tijekom povijesti su na području današnje talijanske regije Pijemont nastale brojne te nadaleko poznate gastro uspješnice. Jedna od najslavnijih te asocijacija na kulinarsko naslijeđe nekadašnjeg Savojskog vojvodstva, ukusni su grissini, uski, duguljasti štapići kruha koje najčešće uživamo bilo kao uvertiru obroku ili samostalnu grickalicu. I dok povijesne činjenice nude manje živopisno objašnjenje o njihovom nastanku, legende o hrani uvijek su zanimljivije, stoga krenimo tragom romantične priče o grissinima koji su promijenili tijek povijesti slavnog vojvodstva, kasnije kraljevstva, ali i ujedinjene Italije.
Iako se nastanak ove delicije najčešće smješta u 14. stoljeće, prema predaji osmišljena je tristo godina kasnije na dvoru moćne obitelji Savoia. Vojvoda Vittorio Amedeo II di Savoia rodio se 1666. godine no od malena je bio krhak i boležljiv, a posebno je patio od probavnih smetnji te bio lošeg apetita. Zabrinuta za sina, ali i nasljednika loze, njegova se majka obratila dvorskom liječniku za pomoć. Kako je liječnik Teobaldo Pecchio iz mjesta Lanzo Torinese i sam u mladosti patio od iste bolesti, aristokratu je s lakoćom dijagnosticirao otrovanje hranom koje je dobio zbog konzumacije ustajalog kruha. Pecchio je kao dijete zahvaljujući majčinom dobro razabranom i suhom hrskavom kruhu pobijedio bolest. Prema liječnikovim uputama dvorski pekar Antonio Brunero 1679. godine načinio je upravo takav suhi kruh u obliku duguljastih štapića kako bi ih mladi vojvoda mogao lako pojesti i bez teškoća probaviti. I uistinu, dječak je ozdravio i izrastao u robustnog muškarca koji je 1713. godine postao prvi kralj iz dinastije Savoia, a hrskavi krušni štapići omiljena dvorska delicija koje je vojvoda u košarici uvijek imao pri ruci tijekom jahanja. I danas živi legenda da se u raskošnim odajama palače Venaria u blizini Torina može vidjeti njegov duh kako luta s grissinom u ruci.
Pozabavimo li se činjenicama i etimologijom imena, porijeklo grissina treba tražiti u pijemontskoj štruci kruha iz 14. stoljeća imena „Ghersa", dugog i uskog oblika, načinjenoj od raženog, pšeničnog i ječmenog brašna. U 16. stoljeću „Ghersa" je postala „Gherssin", malena lakša i tanja štruca iz koje su stoljeće kasnije liječnik i pekar dvora obitelji Savoia iznjedrili čudotovorni „grissino". No u svom zapisu iz 1643. godine, 36 godine prije nastanka savojskog grissina, firentinski opat Vincenzo Ruccellai piše kako se tijekom putovanja, zaustavivši se u Chiassu u današnjoj Švicarskoj, divio „kruhu dugom poput ruke i jako jako tankom".
U svakom slučaju, grissino je ubrzo postao omiljena delicija obitelji Savoia, ali i ostale aristokracije, što zbog lake probavljivosti, što zbog višetjedne trajnosti. Koliko je bio popularan svjedoči i podatak da se princeza Maria Felicita di Savoia stoljeće kasnije dala portretirati sa grissinom u ruci zbog čega je prozvana „princezom grissina", a i Carlo Felice di Savoia običavao je u svojoj loži u torinskom Teatro Regio tijekom glazbenih uprizorenja grickati ove krušne štapiće čijem je tijestu dodavana pulpa pastrve. Među obožavateljima grissina bio je i Napoleon Bonaparte koji je početkom 19. stoljeća uveo poštansku kočiju koja je prometovala od Torina do Pariza kako bi na carski dvor redovito pristizala ova delicija koju je on nazivao „les petites batons du Turin, élegants et savoureux" (mali torinski štapići, elegantni i ukusni).
Dva su tipa grissina, „rubatà" (zavijeni) i „stirà"(ravni). Prvi se rade valjanjem tijesta dok se ne dobije dužina od 60 cm i nepravilnog su oblika. Nazivaju se još i „rustici" i tek su od nedavno postali šire dostupni. Drugi se rade razvlačenjem tijesta do željene dužine i potom režu. Takvi grissini prikladniji su za industrijsku proizvodnju koja je započela već prvih godina 19. stoljeća, te su danas i najrašireniji.
Grissini se mogu raditi od bilo kojeg tijesta. Svi recepti sadrže brašno, vodu (ili mlijeko), kvasac, sol i malo ulja, no postoje i različite varijacije. Tijesto tijekom pripreme kvasa dva puta, a grissini se peku dok se ne zazlate i ne postanu hrskavi. Tekstura im može varirati od mekše poput kruha, ili može biti izrazito suha. Mekše varijante idealno je konzumirati svježe, odmah iz peći, a suše se inačice mogu ohladiti i dugo vremena čuvati u hermetički zatvorenim posudama. Često se aromatiziraju začinskim travama, sjemenkama, karameliziranim lukom, maslinama, itd., a tijesto se može oplemeniti čak i medom i sitnom crvenom paprikom. Iako su slani grissini najrašireniji, postoje i slatki. Najjednostavniji grissini su tanki i načinjeni samo od brašna, vode i soli. Poslužuju se kao grickalice prije obroka, služe kao čistači nepca, a dobro prate i juhe ili variva, sireve i vina. Služe se i omotani pršutom te uz različite dipove.
Koliko su grissini utkani u gastronomsku tradiciju Pijemonta govori i podatak da je u temelj obeliska na Piazzi Savoia u Torinu postavljenom da bi se obilježilo donošenje zakona kojima se uređuje razdvajanje crkve i države 1850. godine, uz brojne druge predmete položena i kutija s grissinima. Istovremeno kuću dvorskog liječnika u općini Lanzo Torinese krasi tek mala spomen ploča na kojoj je ovjekovječena njegova i pekarova zasluga za izum slavnog grissina prije točno 335. godina.
Iako je grissino prvotno osmišljen kao lijek, postao je privilegija bogatih, a ako je vjerovati legendi, zaslužan je za uspon dinastije Savoia i jačanje Pijemonta gdje su postavljeni temelji Risorgimenta i ujedinjene Italije. Koliko u svemu tome ima istine teško je reći, no jedno je sigurno - grissino je čitavu Italiju i svijet stavio pod jedinstven gastronomski plašt.
>>Što je sladoled bez korneta? Doznajte sve o ukusnom hrskavom tuljcu
>>Vrč pun strasti - Osvježavajuća i lepršavo pitka sangria
>>Breskva Melba jedna je od najpoznatijih i najomiljenijih delicija svijeta
