Vjetar je udarao ravno u lice. Provlačio se kroz otvore i prozore, strujao zvonikom katedrale svetog Marka i u tome skučenom prostoru stvarao nepodnošljivu buku. Unatoč huktanju, s te se visine otvorio najljepši pogled na grad, onaj zbog kojega misli lete u neki drugi svijet. Pod nogama je Korčula. Iz promatrane perspektive gleda se i diše drukčije sve do dolaska prvih stranaca na uski vrh zvonika. Bučniji su od vjetra. O Marcu Polu znaju sve napamet, o moreški, topovima, položajima filozofiraju do iznemoglosti. I užasno se, komentiraju gore na visini, naljute ako se spuste prekasno i već se zatvori Cukarin. Od zvonika, nema dotamo pet minuta pješke. Na blagom skretanju nalijevo mala je slastičarnica. Već je ondje 20 godina. S ulaza se šire mirisi kolača, toliko moćni da vam se čini kako Harubicu, Klašun, Cukarin, Amaretu i Marca Pola već žvačete... U kuhinju je pristup zabranjen. Oprostila bi vam 62-godišnja Smiljana Matijaca dok je čekate da joj iz male vitrine pojedete sve što je ispekla prije nego što bi vam oprostila da joj se navirujete u kuhinju. Dok je čekamo da pripremi posljednju turu kolača, nadvikujemo se iza zatvorenih vrata. Samo ona zna recepte, zapisala ih je, ali i toliko dobro sakrila da ih ni ukućani ne mogu pronaći. Recepti su enigma, a jednom kada za to dođe vrijeme, otkrit će ih kćerima. Stranci se u tim kolačima guše, zbog njih jedriličari svraćaju u Korčulu ili šalju mailove Smiljani i preklinju je da im poštom ili avionom pošalje koju kilu slastica. Svakog dana mora objašnjavati da kolače radi sama, samo ona, i da nema masovne proizvodnje, te kako je za danas već gotova. Kolači su joj promijenili život, zbog njih se i prosvjedovalo u starom gradu Marca Pola.
– Da, demonstrirali su ispred radnje. Tih sam dana ozlijedila nogu pa sam mirovala, a stranci su tražili kolače. Nitko nije vjerovao da nema zamjene, mislili su da sam ja samo priča, da stotinu žena radi u kuhinji i peče kolače – kazuje. Nema tko je ne zna – svatko tko je jednom svratio u Korčulu do nje je došao slijedeći mirise, a ona danas sa 62 godine, vesela i brbljiva, kaže: – Našla sam tajnu. A tajna je da sam u kolačima pronašla sebe!
Tjera nas da kušamo kolače.
– Idi unutra, otrgni od svake vrste komad i probaj. Onda ćeš razumjeti o kakvoj tajni ti pričam – kaže.
U kutu slastičarnice sjedimo s kolačima. Okus je toliko čokoladni da se lijepi za svaki zub, nepce, usta. Zagrizemo Marca Pola, kako je kolaču ime... Ne, ne bismo ga ni s kim dijelili. A Smiljana se glasno smijala i otišla prema kuhinji. Bilo joj je drago.
– Upoznali ste tajnu i pravu mene – dobacila je prije nego što je za sobom zatvorila.
>> Po pozitivnu promjenu u kameni nebeski labirint
