Gradić Beli, jedno od najstarijih mjesta na otoku Cresu, u znaku je svog najpopularnijeg stanara, monsinjora Josipa Bandere. Ovaj svećenik sa svojih je 99 godina najstariji u Hrvatskoj, iako se ne bi reklo kada ga slušate kako zbori. Bistrog uma i čiste glave, svojih preko 70 godina staža prepričava u najzanimljivijim činjenicama...
- Mnogo sam toga proživio, tri puta su me za vrijeme komunizma zatvarali jer sam radio ono što mi je posao – svjedoči Bandera dok prepričava povijest malenog mjestašca smještenom na brdu uz samo more. Preko zime ovo mjesto broji tek 35 stanovnika, a niti ljeti ih nema mnogo više. Turisti se tamo nađu tek u prolazu, dok spavaju u većim mjestima poput Cresa. Možda ih privuče nova turistička ponuda u gradu, maleni muzej u sklopu škole, koji povijest Beljana prepričava kroz alate kojima su se služili, a za njih brine društvo Tramuntana, koja se brine za očuvanje baštine sjeveroistočnog Cresa. Siromašan kraj najviše se bavio preradom vune, čemu svjedoče drveni grabuni koji stoje kao izlošci. Ili drvene klompe kojima su se masline gazile i radilo maslinovo ulje...Svaki izloženi predmet netko je nekad koristio.
- Ovo su saonice kojima su se balvani spuštali u more, staro ognjište na kojem se ložila vatra, prvi ekspres lonac od gize... razdragano će Daria Martinčić, predsjednica društva dok govori o svojim precima, kojih je nekada u selu bilo mnogo više. Prije II. Svjetskog rata, prisjeća se monsinjor Bandera, u Belom je živjelo oko 900 stanovnika, a onda je, nakon njegovog završetka krenulo iseljavanje...
- Većina je otišla u Australiju, njih preko 350, a ostale su tek prazne kamene kuće. Oko Belog ima 12 sela, od koja su 10 potpuno prazna – priča monsinjor koji je svoje rodno mjesto došao vidjeti još jedanput prije nego, kako sam kaže, ‘štufa’. Kad bi se iseljenici vratili na ljetovanje, sve stare stvari htjeli bi baciti, no monsinjor Bandera nije dao, već ih je revno skupljao i potom darovao društvu Tramuntana... Beli je, jednako kao i ostala malena starinska mjesta na Cresu, pravo ‘skriveno blago’ ovog otoka. Vole li turisti gužvu, ići će u razvikana mjesta, puna kafića, konoba i slastičarnica. Oni željni mira posjetit će Valun ili Lubenice, a na autohtonost mjesta i njihovih stanovnika podjestit će ih ovce, koje slobodno šeću ulicama, pa vozači često moraju stati ne bi li ih propustili.
- Ljudima takvi zastoji u prometu ne smetaju, unatoč tome, rado dođu pogledati zalazak sunca u Lubenice, a vole se i spustiti niz strme padine do plaže ispod grada, gdje se može samo pješice – rekla je Rozmari Toić Matković, koja u gradiću smještenom na samoj litici drži 18 godina konobu...U potrazi za skrivenim plažama na jugu otoka upute se tek oni koji dobro poznaju teren i znaju kamo idu. Meli je jedna od uvala koje krase niz pješčanih plaža, na kojima se kupaju i golači, no najpristupačnija je s mora, zbog čega mnogi jedriličari vole usidriti i kupati se u jednoj od njenih laguna. U protivnom, do plaža će ići makadamom punim oštrog kamenja a potom pješice utabanim putevima kroz šumu, na kojima će se uvijek preprečiti grana, prebujni grmovi pored kojeg će se jedva provlačiti ili paučina ... no put će se isplatiti kada pronađete pječanu plažu pored bistrog, zeleno-plavog mora...
