navigacija Crna kronika
JEAN-MICHEL NICOLIER

Majka: Osjetio je Božji poziv, nisam mogla spriječiti da ode

Zbog nečijeg propusta sve do sredine listopada Francuz nije imao čak ni status hrvatskog branitelja

Foto: VL

Klaonica. Klaonica. Klaonica. Tri je puta izgovorio "klaonica" dok tako stoji u podrumu vukovarske bolnice, odjeven u plavičasti ogrtač, na pitanje francuskog novinara što njemu simbolizira Vukovar. Teško se oteti dojmu da se televizijska ekipa ne može načuditi što je u tom paklu pronašla svog sunarodnjaka. Ali momku ne pada napamet prerušiti se u civila, televizijskog snimatelja, tonca... i zbrisati iz tog pakla. “Više puta predložili su mi da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor i u dobru i u zlu”, rekao je  dok mu se licem razlijeva osmijeh kojim u trenu obasja mrak vukovarske bolnice koja podrhtava od grmljavine oružja. Osmijeh kojemu nije mjesto tamo i tada.

Bio je to posljednji dan života Jean-Michel Nicoliera, 25-godišnjaka koji je  došao braniti Hrvatsku, koja nije zemlja njegovih predaka, koju je tek nešto ranije vidio na televiziji - kako krvari. Unazad mjesec dana, onima koji su ga poznavali  činilo se kao da je uzalud živio i da je uzalud umro jer za njega su u Hrvatskoj znali tek rijetki, njegovi suborci. Pa, ipak, danas će njegova  majka iz ruku predsjednika Ive Josipovića primiti odličje Reda Nikole  Šubića Zrinskog za junaštvo, a Jean-Michel bit će prvi odlikovan među 500 hrvatskih branitelja stranaca. O njemu Hrvati pišu knjigu, snimaju dokumentarni film.
 Dvadeset godina nakon njegove smrti, Hrvatska će se ipak odužiti francuskom dragovoljcu.

Divlja trava ne nestaje

Jean-Michel nikada neće znati da su mu se putevi, čak i sada kad ga više nema,  isprepleli s putevima dvoje ljudi. Prvi je Antun Ivanković, danas razvojačeni branitelj iz Tovarnika. Druga je Nevenka Nekić, književnica i umirovljena profesorica iz Zagreba. Početkom godine, u siječnju oboje su pogledali dokumentarni film Višnje Starešine "Zaustavljeni glas", koji se bavio jednim drugim  vukovarskim  herojem, Sinišom Glavaševićem. No, zbog kadrova  s  početka naše priče koji su, na marginama dokumentarca o Glavaševiću, otišli u eter, ovo dvoje ljudi nije imalo mira. Mladi čovjek kojeg  nikada nisu sreli, nikada ranije o njemu čuli, potpuno ih je obuzeo.

– Proganjalo nas je to lice, njegov osmijeh i odlučili o njemu napisati roman, pa smo se bacili na prikupljanje podataka. Ubrzo sam kontaktirao mladićeva suborca Damira Markuša Kutinu, koji mi je  ustupio njegove fotografije i tada sam saznao prvi važan podatak da je Jean Michel iz grada Vesoula – prisjeća se Antun. S obzirom da ne govori francuski cijelo je ljeto tražio automobile s francuskim tablicama u nadi da će netko u njegovo ime nazvati mladićeva prezimenjaka, ali bez uspjeha.

– Vratio sam se u Tovarnik i samo Božjom providnošću na ulici jednog dana ugledao džip s francuskim tablicama. Bio je to Marko Vlašić, naš Hrvat iz Županje, kojeg  sam zamolio da s mog mobitela nazove tog Nicoliera. Ispalo je da je čovjek kojeg smo dobili u Francuskoj neki daljnji rod, ali nas je uputio da se obratimo u gradsku upravu  Vesoula. Pokušali smo ponovno sutradan kada se javila neka gospođa Demarche i rekla da jako dobro poznaje tu  obitelj i da je Jean-Michelova  majka, zamislite, radila kod njih u gradskoj  upravi.  Obećala je da će otići k njoj sutradan, što je i učinila, ali je  nije našla kod kuće. Moj prevoditelj Marko morao je natrag kući u Nicu,  opet  sam  bio  nigdje. Potom sam se prijavio na Facebook i tamo pronašao  Jean-Michelova  brata Paula, koji me prihvatio za prijatelja. Zamolio sam adresu njegove majke – priča Antun.

Tada je postalo jasnije zašto je potraga potrajala mjesecima. Jean-Michelova majka se prezivala drukčije od svojih sinova. Njezino ime je Lyliane Fournier. Kada je nakon 20 godina već izgubila svaku nadu, stiglo je pismo iz Hrvatske. Preveo ga je Ivo Livljanić, prvi veleposlanik Hrvatske pri Svetoj  Stolici, koji perfektno govori francuski jezik. Desetak dana kasnije – bilo je  to 18. listopada - majka je odgovorila. Što li joj je prolazilo sviješću kad  je nakon 20 godina iz Hrvatske stigao prvi glas o sinu, kad je uvidjela da ondje postoje ljudi ime njezina sina žele sačuvati  od  zaborava?


"Jean-Michel bio je dosta šutljiv. Malo je govorio. Osjećao je da ima stanovito poslanje, misiju. U vrlo bolnim okolnostima mog života  želio me zaštititi i nazivao me ‘njegovom košutom’. Osjećala sam da nije sretan na ovom  svijetu, bio  je previše uspravan i nije prihvaćao kompromise.“, napisala je majka. Sličicu po sličicu,  Nevenka i Antun slagali  su mozaik mladićeva života. Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966.  godine  u  Vesoulu,  gradiću  na istoku Francuske, kao najstariji od trojice  sinova:  mlađi Paul rođen je 1968., a Pierre 1970. godine. Završio je  srednju školu i tada prekinuo školovanje. Našao se na raskrižju puteva, tražio se, ali se nije nalazio. Negdje je u to vrijeme, na televiziji je vidio  kako Hrvatska pati i tada shvatio kojim će putem dalje. Osjetio je Božji  poziv, ni majka ga nije uspjela spriječiti. Njoj je rekao: “ Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje”.

U srpnju 1991. ukrcao se na vlak i stigao u Zagreb, potpuno sam. Prijavio se dragovoljac Hrvatskih obrambenih snaga i otputio se na ratište uz rijeku Kupu, da bi u rujnu sa zadnjim dragovoljcima stigao u Vukovar, na Sajmište. Najtežu bojišnicu, koja se često pomicala, gdje su vođene bitke “prsa  o  prsa”.  Francuz, kako su ga nazivali, prema svjedočenju suboraca, pokazao je iznimnu hrabrost i herojstvo u obrani grada. Majci se javio telefonom nekoliko puta i onda je prestao. Jer, majka je slutila, molila ga da se vrati, ali uzalud.  “Kako mi to možeš reći, ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja svojih ideala? Ja ostajem sa svojim suborcima.”

Ranjen je na Sajmištu 9. studenog od rasprskavajuće granate, a devet dana kasnije iz bolnice je odveden na Ovčaru. Prema iskazu svjedoka Dragutina Berghofera Belog u hangar sa zarobljenicima ušao je stanoviti Kemo, pitao gdje je Francuz. Nije se krio, javio se. Mnogo godina kasnije, svjedoci pokajnici  ispričat će da su ga  četnici samljeli udarcima. Polumrtvog, metkom ga je dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. I uzeo mu 20 franaka iz džepa.

Do prije neki dan, majka o sinu nije čula ni glasa. Angažirala je mnoge institucije, državne  i  civilne, od Crvenog križa do UN-a, da ga pronađe živog ili mrtvog, ali bez uspjeha. Osjetila je i ravnodušnost: tko mu je kriv što je išao onamo, tko ga je tjerao... Kao da nikada nije postojao. –  Ali jest postojao, eno ga na snimci. To je trenutak koji otkriva da je on bio  tamo, ne može se zanijekati njegovo postojanje. Nad tim plemenitim licem ostala sam  zadivljena. A bio je svjestan da ide u smrt – govori Nevenka  Nekić, koja se za mladićevu žrtvu želi odužiti knjigom koju upravo piše.

Istodobno, 10. listopada, Antun Ivanković ušao je u vukovarski Ured za  obranu. – Ostao sam zapanjen na vijest da Jean-Michel Nicolier nema status hrvatskoga branitelja. Nakon toga sam zvao i Ministarstvo branitelja gdje su mi potvrdili kako ga  nema u Registru. Među 501.666 upisanih hrvatskih  branitelja nije ga bilo. Bio sam užasnut – priča Antun koji je potom alarmirao je Glavni stožer, kabinet Jadranke Kosor, Tomislava Ivića. Njega, ministra branitelja, i zaskočio je tih na obljetnici pogibije Blage Zadre. Obećao je  pomoći. Pisao je Uredu Predsjednika,  kontaktirao savjetnika  Freda Matića.

‘Mene je sramota’

– Ispostavilo se da je još 1992. ratni zapovjednik iz  Vukovara  Branko Borković Mladi Jastreb u MORH donio popis vukovarskih branitelja, među kojima je bio i Jean-Michel, ali se nečijim propustom nije našao  tamo gdje mu je mjesto. Iako sam dopis naslovio sa “sramota”, nikog nisam  prozivao.  Mene, mene je bila sramota što taj dečko nema status hrvatskog  branitelja – kaže  Antun. Samo deset dana kasnije, Ministarstvo obrane  javlja da je nepravda  ispravljena, da je Jean-Michel upisan u Registar. 

"Uspjeli  smo", pomislio je Antun Ivanković (45), nezaposleni predsjednik Udruge dr.  Ante  Starčević iz Tovarnika,  jedan je od onih branitelja  koji ne prima mirovinu vlastitim izborom jer se "borio za Hrvatsku, a ne za  novac". Ostao je živ, kaže, da priča istinu. "Uspjeli smo", pomislila je i Nevenka Nekić (70), zagrebačka umirovljena profesorica čija je  obitelj dala pet  žrtava u Vukovaru, koja se prihvatila pisanja knjige o Jean-Michelu.  Dvoje ljudi koji ne daju da njegova žrtva bude uzaludna.  
– Jean-Michel je vukovarski sin, francuski heroj Vukovara. Nadam se  da  će  jednog dana neka škola, neka ustanova u Vukovaru nositi njegovo ime – reći će Antun.

Lyliane Fournier jučer je stigla u Hrvatsku. Po prvi je  put dotakla tlo zemlje koje je njezinu sinu bilo sveto. Svome sinu dala je  život. On ga je dao Hrvatskoj. Danas, u poslijepodnevnim satima, Lylian će otići u Vukovar, tamo gdje je njezin sin zaustavljen u koraku. Koračat će i u Koloni sjećanja  vukovarskim  ulicama. Imat će se Lyliane čega i sjećati. Jer, Jean-Michel Nicolier do danas nije pronađen. Potvrde li se neke slutnje da mu je tijelo bačeno u Dunav, majka nikada neće zapaliti svijeću na njegovu grobu. Ali tko od nje bolje zna da je Jean-Michel divlja trava koja nikada ne nestaje?

Ocijeni:

1 2 3 4 5

5 (1 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

Registracija
  • Bjeda

    19.11.2011 u 11:24h

    Osjetio sam poziv i ja...Hvala bogu imao sam obitelj koja mi nije dozvolila da odem u taj pakao. S 16 godina sam bio spreman dati i život. Žao mi je svih naših branitelja,pogotovo mladih ljudi ali danas kad pogledam i razmislim da su oni dali svoj život (na tom mjestu sam mogao biti i ja) sretan sam što nisam otišao u Vukovar . Danas mi nemamo ništa od naše Hrvatske. Rasprodana , ppokradena...žalosno
    0 0% 0
  • -obrisani- -obrisani-

    19.11.2011 u 09:18h

    . ..i mudjahedini.osjete ponekad Božji poziv...??? .
    0 0% 0
  • Toni50 Toni50

    18.11.2011 u 22:02h

    Majka: Osjetio je Božji poziv, nisam mogla spriječiti da ode - u raj. Iste priče sam slušao od Srpske strane \"jadna djeca\" !
    0 0% 0
  • Bjeda

    19.11.2011 u 11:24h

    Osjetio sam poziv i ja...Hvala bogu imao sam obitelj koja mi nije dozvolila da odem u taj pakao. S 16 godina sam bio spreman dati i život. Žao mi je svih naših branitelja,pogotovo mladih ljudi ali danas kad pogledam i razmislim da su oni dali svoj život (na tom mjestu sam mogao biti i ja) sretan sam što nisam otišao u Vukovar . Danas mi nemamo ništa od naše Hrvatske. Rasprodana , ppokradena...žalosno
    0 0% 0
  • -obrisani- -obrisani-

    19.11.2011 u 09:18h

    . ..i mudjahedini.osjete ponekad Božji poziv...??? .
    0 0% 0
  • Toni50 Toni50

    18.11.2011 u 22:02h

    Majka: Osjetio je Božji poziv, nisam mogla spriječiti da ode - u raj. Iste priče sam slušao od Srpske strane \"jadna djeca\" !
    0 0% 0