Munje su sijevale treći dan. Kasni se lipanj pisao na kalendaru. Koji točno, nije znala. Ima već nekoliko dana kako je izgubila pojam o vremenu, datumu i satu. Kiša i grmljavine bile su udarne vijesti na svim radijskim i televizijskim postajama. Temperature su bile znatno niže nego pamte stari – to je, unatoč usavršenoj tehnologiji, u narodu jedina priznata referenca.
– Neuobičajene temperature za to vrijeme godine – izgovarali su raznorazni voditelji i stručnjaci koji su se izmjenjivali na ekranu. Izmjenjivali su se jednakom brzinom kao što je i ona mijenjala položaje na preskupom dvosjedu u svježe obojenom boravku. Ima već nekoliko dana da joj se ništa ne da pa ih troši na mijenjanje televizijskih programa i razmišljanje o svemu i uglavnom ničemu...
Tih se dana nije ni tuširala ni presvlačila, a pidžama koju je nosila zaudarala je na znoj. Pažnju na ekran ponovo joj je privukao jedan od voditelja nacionalne televizije. U svome je nastupu otišao toliko daleko da je zbog obilnih kiša i grmljavinskog nevremena u pitanje doveo uništavanje planeta, zanio se u pet minuta krupnog televizijskog kadra pa je čak spomenuo i plastične vrećice kao najveći grijeh modernog čovječanstva... To ju je toliko razbjesnilo da je ugasila televizor.
– Budala. Neviđena budala! – izgovorila je naglas ne zabrinjavajući se što razgovara sama sa sobom.
– Ovaj je tri puta luđi od mene – nastavila je monolog.
U praznom stanu. Izgovorila je to toliko glasno da je imala priliku čuti samu sebe.
– Bila sam luda. Možda sam još uvijek.
Odmah se opravdala da, čak ako i je luda, nije luda onoliko koliko je lud Neven koji živi četiri kata ispod nje.
Neven je u kasnim tridesetim. Svaki dan kada Franka izlazi ili ulazi u ulaz nebodera u kojem živi, on je uvijek tamo. Katkad sjedi na stepenicama zgrade. Katkad trči po stepenicama od prvog do petnaestog kata i onda natrag. Zapravo, svaki dan kad Franka sretne Nevena, on se požali kako nije mogao spavati. Za nesanicu uvijek ima neki drugi razlog. Sjetila se u tom svom ludilu, negdje nakon ljutnje na voditelja i tišine u stanu zbog ugašenog televizora, svih Nevenovih opravdanja za nesanicu. Jednom su za nju bili okrivljeni susjedi kat iznad njega, koji su, uvjeren je Neven, u tri sata ujutro odlučili razmještati namještaj po stanu.
– To je jednostavno nemoguće – prisjetila se da mu je odmah odgovorila za njihova razgovora.
– Kažem ti, čuo sam, bila je stolica – odgovorio joj je Neven prilično nervozan.
– Ma daaajjjj – rastezala je Franka. Za tog je razgovora još bila vesela i depresiju nije ni poznavala.
– Kad je počela buka, ja sam otišao ispred njihovih vrata i slušao što govore. Zato znam – nije se dao smesti Neven.
– Ti si... – od šoka nije završila rečenicu. Nije imalo ni smisla jer Neven je jednostavno smatrao da je posve normalno u tri sata ujutro u mrklom mraku čučati ispred susjedovih vrata. I slušati… On sluša. To je, po njemu legitimno, jer moraš, poslije joj je objasnio, dobro poznavati one s kojima živiš.
– Ali ne živiš s njima – bila je uporna ne shvaćajući tada da je odavna trebala prekinuti taj razgovor. Ta ga je rečenica rasrdila. Zacrvenio se u licu koje je iz lijevog kuta bilo četvrtasto, a iz desnog je imalo neki nedefiniran oblik. Napučio je usta i počeo čudno stenjati. Onako kako stenje mops ili tome slično. Nije zapravo znala naći pravu usporedbu jer rijetko, zapravo nikad, ne sreće ljude koji stenju kao Neven.
– Neću s tobom više razgovarati – rekao je i prekrižio ruke na prsima, a zatim joj okrenuo leđa. Na vratu je imao poveću krastu. Zaraslu samo do pola, a iz druge polovice prema leđima slijevala se gusta žutosmeđa tekućina. Nije želio razgovarati više, ali tijelo u pozi koju je zauzeo blokiralo joj je put.
– Nevene, pomakni se.
– S tobom više ne razgovaram – rekao je hineći u tome trenutku da ne zna izgovoriti slovo „r“
– Nevene, mi ne razgovaramo, ja samo tražim slobodan prolaz...
Čekala je još par sekundi nakon što je shvatio da stvarno smeta pa se pomaknuo. Od toga se dana i razgovora nije mogla lišiti osjećaja da će ga vjerojatno nekad, jednom, vrlo skoro, zateći kako čuči ispred njezinih vrata. I sluša.
– Budala! – još je jednom glasnim komentarom prerezala sjećanja.
Ipak Neven se, nakon njihova razgovora nije dugo ljutio. Već je sljedećeg dana odlučio razgovarati, ali više nikada nije spomenuo susjede i premještanje namještaja. Navodio je neke druge razloge. Nekad su mu za nesanicu bila kriva djeca koja se skupljaju iza zgrade, na klupici, pa, kaže Neven, urlaju u neizmjerenim decibelima. Jednom ih je s balkona gađao jabukom, a kako djeca u mraku nisu vidjela tko ih gađa, vratila su paljbu kamenjem i razbili prozor Branku koji živi na prvom katu. Kako je tek Branko bio lud zbog toga. Izletio je na ulicu u gaćama, vikao na djecu, a onda je iz susjednog ulaza izašla baba Jelena jer buka je njezina profesija. Baba Jelena je neka druga priča. To je jedna od onih žena koje su svoj staž odrađivale na balkonu ili prozoru analizirajući tko, kuda, kako i zašto... Kvartovska djeca nisu je voljela. Zapravo, voljela su je u onolikoj mjeri koliko voliš onoga koga možeš provocirati.
Iz razmišljanja o povijesti koja se odvija unutar ulaza, ispred i iza prevelike zgrade Zagreba, trgnula ju je nova munja. A onda i taj udar groma. Prozori su se zatresli. Grmljavina je negdje pri vrhu liste stvari, pojava i događaja kojih se užasava.
Tek nakon tog posljednjeg udara groma počela je padati kiša. Zadivljujuća svježina i ritmički udari kapi o prozor pomagali su da zaboravi kako joj je srce još uvijek u grlu od posljednjeg zvuka groma. Vani, izvan stana i tog najvećeg nebodera činilo se kao da je sve krenulo u nekom drugom smjeru, onom kojem se nije mogla prilagoditi.
Odvijalo se izvan nje. I u toj fazi nije je se uopće ni ticalo. Izašla je na balkon da udahne svježi zrak. Bit će zbog neposrednog sjećanja, pogled joj je skrenuo na prozor stana babe Jelene. Nema je već nekoliko godina. Umrla je brzo nakon što je Ilija ono objelodanio djeci. Na njezinu prozoru navučena je teška tamnosmeđa tkanina. Prljava je, ali i dalje služi svrsi radi koje ju je baba Jelena postavila tamo – kroz nju se ne probija ni tračak svjetlosti..
Tako je to. Životi u životu – svatko o svakome, a zapravo nitko o nikome ništa ne zna... U prevelikoj zgradi u Travnom...
>> Sve sladoledne kugle, molim......
>> Sad ili nikad... u ulici u kojoj se okuplja sva mladež
Kuća je zakon...ko je ima.