– Klaustrofobija ljubavi, može se, ako baš zahtijevaš, smjestiti u vrijeme i prostor moga grada – počeo sam razgovor želeći izbaciti tu frustraciju pomiješanu s vrućinom, gužvom i činjenicom da sam prisustvovao događaju na kojem mi nije bilo mjesto.
Da budem iskren, žuljale su me ulaštene cipele i poželio sam ih, kao kakav balavac, šutnuti sa stopala. I još pljunuti za njima. Nisam učinio ništa od toga.
– Klaustrofobija ljubavi? – zbunila se. Ne znam, možda je bila i nezainteresirana. Sudjeluje u ovom razgovoru iz čiste pristojnosti. Svjestan sam toga. Ja pak iz čiste sebičnosti izbacujem gadarije kojih bi se u normalnom stanju sramio. Ovako mi je potpuno svejedno – uvijek se mogu izvući na nekoliko žestica ispijenih prije dvadesetak minuta.
– Uvjerenja si da se klaustrofobija, a onda i "klaustrofobija ljubavi"; može nekamo drugdje smjestiti – negdje "izvan tebe"? – pitala je.
– Da, na Gornji grad – ispalio sam.
– Gornji grad? Ovdje? – odgurnula se laktovima od zidane ograde pored ulaza u zgradu ZET-ove uspinjače koja joj je do tada bila oslonac i karta za suptilan odlazak u neki drugi svijet. Sada sam imao njezinu punu pažnju – iz jednostavna razloga – oboje smo bili na Gornjem gradu.
– Točno tu – odgovorio sam.
– Kako misliš?
– Klaustrofobija ljubavi je nametnuto stanje. Izazvano pretjeranim glorificiranjem ljubavi koja se koristi kako bi se drugima nametnuo manjak takvog stanja ili bi im se o nos natrljala nesposobnost da tu emociju, koja to uopće nije, zadrže, osjete, ili imaju – izgovorio sam pa namjestio onaj "ja sam najpametnije biće na svijetu" izraz lica. Takva ju je definicija zbunila. Već tamo na njezinu samom početku, a kada je izgovorio "glorificiranje ljubavi", kao da joj je govorio na jeziku koji dotad nikada nije čula.
I nije to imalo nikakve veze s njezinom sposobnošću razumijevanja izrečenog, niti svijesti o napamet naučenoj i nametnutoj definiciji koju sam smišljao danima, dobro, priznajem, mjesecima pred ogledalom svoje mračne sobe. Imalo je to veze s mojim istinskim uvjerenjem i to ju je, shvaćao sam, bunilo.
– Klaustrofobija ljubavi na Gornjem gradu osjeti se subotom od popodnevnih sati. Ovamo dođe cijeli grad, svatko u svojoj pratnji – mijenjati se u toj Ćirilometodskoj, u pomno biranim haljinama – izgovarati "da".
– Što je u tome loše? – pitala je.
– Pa kako si sigurna da je "da" vječno "da"? – pitao sam je i time iznio svu svoju frustraciju.
– Nisi... Nikada nisi siguran, ali...
– Eto... To ti je kao kredit... pa ti potpisuj na "o-ho- ho" godina. Nisam lud – ubacio sam joj se odmah.
– Zašto tu svoju klaustrofobiju nisi na Gornji grad smjestio bilo koji drugi dan?
– Zato što je subota jedini dan... – počeo sam.
– To je jedini dan kada ovuda "hoda" ljubav – ubacila mi se u riječ.
– Sve druge dane u ovom dijelu grada stanuje cinizam, oholost, samouvjerenost, lopovluk, muljaže,dvosmislenost. Zapravo stanuju tu od ponedjeljka do petka, lišeni bilo kakve emocije, pa čak i klaustrofobije. A trebali bi osjećati klaustrofobiju proporcionalnu vlastitoj težini. Trebali bi osjećati kako ih ulice moga Gornjeg grada stišću u minimalni kavez savjesti – odgovarala je bez daha. Tu svoju tezu nije naučila, kao ja svoju pred ogledalom. To je mislila.
– I zato ne truj druge "fobijom" ljubavi jer to je jedino "da" koje se izgovara s čvrstim i iskrenim uvjerenjem da je postojano sve "dok nas smrt ne rastavi" – da u kojem je stotinu nada, očekivanja i povjerenja. – "Da" koje se ovjekovječuje slikom iza koje strši krov katedrale. Ne truj emociju koju nisi u stanju osjetiti iz vlastite nesposobnosti, skučenosti i defekta – sada je već vikala.
– A ljuti se, ako imaš imalo obraza, na sve druge suputnike i privremene tjedne stanare Gornjeg grada. Da te odvedem pred ta vrata? – unijela mi se u lice. Nisam imao što drugo nego se povući. Na plato Gradeca da bacim oko na tu katedralu. Skinuo sam cipele koje su me žuljale. A onda i kravatu. Gušila me.
Možda me ipak gušila nesposobnost da priznam emociju? Srećom, na platou Gradeca osjećam barem malo zraka.
