Skromnost – u jednoj se riječi može opisati dalmatinski Božić nekada. U dane blagdana gledalo se da se za stolom barem nađe “bokun vina”. No zato su običaji koji su se vezivali uz blagdane prilično bogati, a u mnogim su se mjestima održali do danas.
Pripreme za Božić počele bi već na Sve svete, blagdan koji se nazivao malim ili prvim Božićem, te “prvom nogom” Božića. Na blagdan svetoga Klementa, koji pada 23. studenoga, skupljala su se drva za blagdane i birala ovca od koje će se prirediti božićna pečenka. Obilno su je hranili i nazivali “pečilo”. Na Badnjak se postilo, muškarci bi obično pripremali drva i živinu za pečenje, kupovali po Splitu, Kaštelima, Omišu i Sinju posljednje namirnice, dok bi žene kuhale, pripremale kolače i čistile kuću. Glavna spiza za Badnjak bila je jegulja, dok se u Kaštelima jeo zeleni ili bijeli kupus sa suvicama i suhim šljivama, a za ručak i večeru zasladili bi se fritulama. Za Božić bi se svaka obitelj potrudila da se na jelovniku nađe sve najbolje. Najčešće bi se pekla purica koja se hranila kukuruznom kašom sa zrnima oraha, što joj je davalo specifičnu aromu. U sinjskom kraju pripremali su se arambašići, a Sinjani i Kaštelani pravili su i orahnjaču, medenjake, torte od oraha i čokolade. Na Visu su domaćini obavezno nudili okrugli kolač od suhih smokava i zrnaca koromača – hib, dok su Splićani uživali u mandulatu.
Cijela obitelj okupljala bi se oko badnjaka, kako su nazivali panj, najčešće od maslinova drva. Uz njega se molilo, polijevalo bi ga se uljem, vinom, posipali žitom. Panj badnjak stavljao se na ognjište uoči badnjačke večere i morao je tinjati najmanje do trećeg dana nakon Božića. U Gdinju na Hvaru muškarac je postavljao tri maslinova badnjaka: jedan su zvali “otac”, a druga dva “sini”. Kad bi nagorio, prekrižili bi ga polijevajući ga vinom uz riječi: “Koliko ja tebi kapi, toliko ti meni bačava!” Panj badnjak palili su i u Istri, a uz to su se vezivala različita predviđanja kakva će biti “litina”. Njegov bi se pepeo tijekom godine upotrebljavao za posipanje kupusa protiv gusjenica, kao lijek za ljude i sredstvo protiv tuče. Tijekom večere domaćin bi posuo malo od svakoga jela i prolio malo vina po panju kako bi iduća godina bila rodna i puna obilja. Ispod stola na kojem se večeralo stavljalo bi se sijeno i slama.
Sve što ostane od večere na Badnjak, koji su nazivali i Vilija Božja, ostavilo bi se preko noći na stolu, a košara pod stolom. Ujutro, na Božić, blagu bi se dalo da najprije pojede to sijeno iz košare ispod blagdanskog stola. Životinje bi se posvećivale u sumrak na Badnjak i u Lici, na način da bi dvoje djece stajalo sa svijećama na ulazu štalu i sve blago puštalo da izađe van i vrati se unutra. Za Božić Ličani ne idu nikamo iz kuće. Čestitari u posjete dolaze tek na blagdan sv. Stjepana i sv. Ivana, odnosno 26. i 27. prosinca. Uz ta dva dana vezuje se pojam “polaznik”, koji može biti dobar ili loš. “Polaznik” je obično prva muška osoba koja uđe u kuću nakon Božića. No tko je dobar, a tko loš, odlučivale su, tko drugi nego – bake. Ako je netko bio dobar, sve su ga bake zvale da uđe u kuću i darivale. Treći dan nakon Božića bio bi namijenjen tzv. mladencima. Bili su to neženjeni momci koji su se skupljali u grupe i pohodili po kućama neudanih djevojaka. Tamo su pjevali i feštali, a darivalo ih se kolačima. Ako je netko bio i te sreće, oženio bi se iduće godine.
Petra, po fotki si ti premlada da bi znala da li je ovo sto pises istina. Na primjer, u SFRJ, Bozic je bio dan kao i svi ostali, morali smo raditi.