Kad je prije nekoliko dana islandski predsjednik Olafur Ragnar Grimsson izvijestio javnost kako ne namjerava potpisati kontroverzni zakon koji je na staru godinu jedva prošao kroz islandski parlament, a prema kojem se Island obvezao Britaniji i Nizozemskoj vratiti 3,4 milijarde eura jer su obeštetile 320.000 depozitara Icelandic Landesbanke dodatno se produbila prava međunarodna drama u kojoj veliki ne biraju sredstva da malu, financijski propalu zemlju prisile na svoje uvjete.

 Centar moći

Posebno je jak pritisak Britanaca. Još od trenutka izbijanja krize u kasnu jesen 2008. godine London je apsolutno koristio pozicije financijskog centra moći u transakcijama s tada još prosperitetnim Islandom i polako je, prema pisanju WSJ-a, gušio njegovu malu ekonomiju.

 Manje je poznato da je britanska vlada čak stavila islandsku centralnu banku i ministarstvo financija na službeni internetski popis terorističkih organizacija zaboravljajući na činjenicu da je da je Island član NATO-a i britanski saveznik šezdesetak godina te da nema armiju. Britanci su, nadalje, iskoristili svoj utjecaj u MMF-u te ga prema pisanju bivšeg člana odbora islandske centralne banke, Hannesa Gissurarsona, instrumentalizirala kao da je neka vrsta skupljača dugova.

Bilo je, tvrdi, očigledno da je financijska pomoć Islandu uvjetovana vraćanjem novca Britancima i Nizozemcima.

 Kao Nijemcima

Islanđani danas upozoravaju kako je 3,4 milijarde eura oko pola njihovog BDP-a te da se radi o nevjerojatnom teretu za njihovu krhku ekonomiju. On bi bio nalik obvezama koje su nametnute Nijemcima nakon prvog Svjetskog rata. Stoga nije čudno da je potez predsjednika Grimssona naišao na odobravanje većine Islanđana. Uz to što je teret duga za Islanđane očigledno prevelik, Islanđani se drže teorije ako su spremni odgovarati za depozite koje može pokriti islandski fond za osiguranje depozita i garancijski fond za investicije. Ako ti fondovi, smatraju Islanđani, nisu spremni ispuniti svoje obveze to ne znači da njihove obveze na sebe treba preuzeti islandska država.

Islanđani se pozivaju i na mišljenje predsjednika Europske centralne banke Claudea Tricheta koji smatra da europska pravila o osiguranju depozita ionako nisu dizajnirana za slučajeve potpunog kolapsa jednog cijelog ekonomskog sustava. A upravo to se dogodilo Islandu.