U sisačkoj Željezari nikada nije bilo ovako tiho. Tijekom prethodnih propalih privatizacija iz radnika je bujalo ogorčenje, ljutnja, bijes, no danas samo muk i nevjerica. Nikome nije jasno zašto bi netko gasio tvrtku u koju su ulagani deseci milijuna eura, u kojoj je netom završen remont svih pogona i koja nema problema s tržištem. No radnici ne žele javno o tome govoriti, jer se danas u CMC-u normalno radi. Svih 1130 radnika dolazi na posao po rasporedu, barem su takve službene informacije.

Doznali iz medija

– Napokon smo imali neku sigurnost. Godinama se činilo da će Željezara propasti, no dolazak Amerikanaca sve je to promijenio. Plaće nisu kasnile ni dana, ulagalo se u nove strojeve i opremu, zapošljavali su se mladi radnici. Ljudi su se odlučili na kredite, oni mlađi na vjenčanja i djecu jer nije bilo nikakvih problema. U petak nam je čak i plaća isplaćena, tri dana prije roka. I onda kad smo došli doma – najava zatvaranja. Umjesto svjetla sada vidimo samo tamu, strah od hipoteka i odlaska na cestu – govori uglas nekolicina radnika koje smo zatekli kod velike porte poduzeća. Uprava im se obratila pismom u kojem objašnjavaju razloge odluke o povlačenju iz Siska. Ne spominju riječ "zatvaranje", već samo prodaju, pa su u sindikatu ipak malo mirniji.

– Obaviješteni smo da u ponedjeljak dolazi novi glavni direktor Yoachim Knospe i da traže kupca. U pismu se ističe da vlasnici cijene sve što su radnici do sada uložili u modernizaciju i moli ih se da i dalje rade s jednakim duhom i elanom, kako bi tvrtka zadržala vrijednost za budućeg kupca i oprema tvrtke ostala sigurna – kazuje jedan od sindikalista Mato Somić.

Kriva država

Najavljeno povlačenje CMC-a iz sisačke Željezare u Sisku je glavna tema svih razgovora. Prevladava bojazan za sudbinu 1130 obitelji te strah da tim putem ne krenu i drugi investitori. No kritički se govori i o odnosu države prema ulagačima.

– Očito da država nije stvorila uvjete koji bi ulagačima pomogli da ostvare svoje projekte. Odlazak američkog CMC-a iz Siska sramota je i za državu i za naš grad – kaže Željko Cindrić. Ivica Vrkljan dodaje da poznaje mnoge zaposlene i brine ga njihova sudbina. Riječ je, kaže, o stručnim i vrijednim radnicima, koji su se našli u nezavidnoj situaciji. Prije rata u Željezari je radilo 14.000 ljudi, a danas 1130. Pitanje je koliko će ih biti do kraja godine.