• Kako ocjenjujete snalaženje Vlade u kriznoj situaciji, na počecima i sada?

 – Prije svega, uspjeh premijerke i Vlade jest očuvanje političke stabilnosti. Velika je stvar da nismo podlegli izazovu prijevremenih izbora, što bi izazvalo još veću nestabilnost u uvjetima nadolazećih predsjedničkih izbora.

U dijelu ekonomske politike potezi Vlade bili su određeni potrebom čuvanja socijalnog mira i političke većine te rastućim deficitom državnog proračuna i teškoćama u njegovu financiranju. U tom dijelu Vlada je vukla samo nužne poteze za koje je mogla osigurati širu podršku.

• Smatrate li da će Vlada uzimati u obzir primjedbe i prijedloge odabranoga savjetničkog tima?

– Imenovanje savjetničkog tima bio je logičan potez u uvjetima kada je sama Vlada strukturirana prije svega po političkom kriteriju. A ovisno o tome koliko ih budu slušali, pokazat će se koliko Vlada i koalicija shvaćaju težinu gospodarske situacije.

• Proračun je za sljedeću godinu štedljiviji, koliko je štednja nužna?

– Naši veliki dugovi i položaj državnih financija sile nas na štednju kao jedini izlaz. Najveće uštede nisu u rjeđem čišćenju prostorija ili općem sniženju plaća nego u sustavnijem poslovanju u kojem se politike na različitim područjima unaprijed usuglase, a administracija se ne ponaša kao nezasitni gutač papira.

• Gdje ima prostora za uštedu?

– Vlada bi napravila dobar potez ako bi počela poticati, slušati, primjenjivati i nagrađivati prijedloge svakog građanina koji uoči neku praktičnu mogućnost štednje. Posebno su zanimljivi prijedlozi racionalizacija i ušteda od onih koji već rade u javnim službama i koji najbolje vide sve neracionalnosti.

Siguran sam da bi bilo izvrsnih prijedloga mogućih poboljšanja ako se ljudima omogući da se oslobode birokratskog oklopa i razmišljaju stvaralački. To je praksa koja se koristi u najuspješnijim svjetskim korporacijama, Toyota ju je dovela do savršenstva, a sigurno bi pomogla i nama.

• Da smo o štednji prije razmišljali, možda ni krizni porez ne bi bio potreban.

– Mislim da treba svaki dio javnog sektora odvojeno analizirati i tražiti poboljšanja. Hrvatski problemi su struktura javnog sektora i treba početi ozbiljno raditi na poboljšanju upravljanja menadžmenta tim javnim sektorom, od Vlade i ministarstva, preko državnih agencija, do bolnica i škola, da ne govorimo o rascjepkanosti lokalne samouprave, itd.

Nisu naši problemi samo u nedostatku novca nego prije svega u lošem i rastrošnom upravljanju dijelovima javnog sektora.

• Što bi trebalo napraviti da državna uprava bude efikasnija, a što je Vlada također opet najavila?

– Nešto se tu već napravilo, ali ne puno. Sve te hitne i hitre nadgradnje samo su kratkoročni palijativi za nesređenu upravu i zapravo samo pridonose kaosu. Stalno se stvaraju nove ustanove i agencije, često kao prćije za uhljebljenje stranačkih kadrova ili pozicioniranje interesnih skupina. Građani, a posebice mali proizvođači, sve se teže orijentiraju u toj šumi. Raste plima papirologije umjesto da se postojeće strukture racionaliziraju i povežu funkcionalno i informatički. Jedino tako možemo doći do kvalitetnije usluge, urednije gruntovnice te, primjerice, svrsishodnije politike na selu.

• Potpore za brodogradnju i poljoprivredu su smanjene. Je li problem veličina potpora ili njihovo pogrešno usmjerenje?

– Kudikamo bogatije zemlje, s velikom tradicijom brodogradnje i vrhunskom tehnologijom, kao primjerice Švedska, odavno su se povukle iz brodogradnje jer ih je to previše stajalo. Mi pak tvrdokorno nastavljamo tovariti milijune posuđenih dolara na brodove koji nepovratno odlaze, a povremeno čak i uvozimo radnu snagu da bismo ih proizveli! Kao i svuda, postoje niše koje treba znati naći i iskoristiti, ali, globalno gledajući, mi ne možemo konkurirati Južnokorejcima koji grade dizelske strojeve u visini dvanaesterokatnica. Poljoprivreda je sasvim druga priča.

S jedne strane, svjetsko je tržište preplavljeno proizvodima u čije su cijene ugrađeni veliki poticaji, a s druge strane, potrebno nam je živo selo u cijeloj našoj nacionalnoj “potkovi”, ne samo zbog održavanja vlastite prehrane zdravim proizvodima nego i zbog ekologije, turizma i – geostrateškog balansa! Zato pomoć u moderniziranju proizvodnje i tržišnih mehanizama mora u prvom redu biti usmjerena na malog proizvođača, na njegovo tržišno organiziranje i ostvarivanje zdravih odnosa s prehrambenom industrijom i trgovinom. U tom pogledu državna birokracija jedva da je išta napravila.

Cijeli razgovor pročitajte u prilogu Manager Večernjeg lista.