Guverner Boris Vujčić objašnjava zašto je središnja banka u svojim prognozama danas optimističnija nego što je bila prije pola godine, kad bismo mogli uvesti euro, što se događa s kreditima i koji su dometi monetarne politike.
Kako komentirate svojevrsni hrvatski paradoks – da nam ide bolje kad nema Vlade ili je toliko disfunkcionalna da se nije stigla upetljati u ekonomske tijekove?
Kratkoročno gledano, politička neizvjesnost doista nije nanijela štetu gospodarstvu. Njezin je utjecaj prije svega vidljiv u nešto nižoj razini investicija javnog sektora, ali bez bitnog negativnog učinka na ukupan rast. S druge se strane politička situacija ogleda u snažnijem smanjenju državne potrošnje od očekivanog pa utoliko ima pozitivne kratkoročne učinke. No za povećanje stope potencijalnog rasta u srednjem i dugom roku potrebno je pojačati provedbu strukturnih reformi javne uprave, zdravstva, obrazovanja, upravljanja javnim poduzećima, tržišta rada, pravosuđa itd. i šteta od njihova odlaganja već je dugo očita u relativno niskoj stopi rasta BDP-a, znatno nižoj od usporedivih zemalja, te niskoj potencijalnoj stopi rasta.
Za ovu i iduću godinu niste zabrinuti, najavljujete rast veći od dva posto?
Radi se o cikličkom oporavku. Tehnički promatrano, da se BDP do kraja godine samo zadrži na razini dostignutoj u prvom tromjesečju, odnosno da nema nikakvog rasta na tromjesečnoj razini, već zbog tzv. učinka prijenosa, stopa rasta BDP-a u ovoj bi godini nadmašila 2%. Prognostičari koji predviđaju stopu rasta manju od 2% za čitavu 2016. zapravo očekuju pad BDP-a na tromjesečnoj razini, odnosno ponovno klizanje u recesiju prije kraja godine. A relevantni pokazatelji dostupni za drugo tromjesečje upućuju na nastavak oporavka. Ubrzanje rasta plaća uz još uvijek visoku razinu potrošačkog optimizma podupire nastavak osobne potrošnje, a vidljive su i naznake oporavka kreditiranja. Također, premda je još rano za statističke pokazatelje, čini se da je pred nama još jedna vrlo dobra turistička sezona. Međutim, za viši dugoročni rast BDP-a neophodne su strukturne reforme.
Treba li Vlada, tehnička ili nova, ući u dogovor s bankama o konverziji?
To je nešto o čemu će odlučiti Vlada, a za to, naravno, mora imati mandat. Mišljenja smo da takva rasprava u javnom prostoru nije od interesa za Republiku Hrvatsku te se HNB, koliko god je to bilo moguće, od nje suzdržavao.
Nagađa se o brzom uvođenju eura kao mjeri za jačanje EU nakon Brexita. Koliko je to realno?
S takvim nagađanjima treba biti oprezan. Hrvatska zadovoljava kriterije inflacije i kamatnih stopa, dok će za izlazak iz procedure pri prekomjernom manjku još neko vrijeme trebati nastaviti s fiskalnom prilagodbom. Da bi se ispunio kriterij duga, koji zapravo traži dugoročno održivo smanjenje omjera duga i BDP-a za otprilike 1,4 postotna boda godišnje, proračunski manjak trebalo bi približiti razini od otprilike 1%, ili tek nešto više ako se ubrza rast, ili se kroz više godina generiraju znatniji privatizacijski prihodi. Hrvatska bi se u takvoj situaciji mogla naći 2018. ili 2019. ako se ne realiziraju neki od negativnih rizika. To bi ujedno trebalo omogućiti početak razgovora o ulasku u tečajni mehanizam ERM-2, u kojemu treba provesti najmanje dvije godine. Za ulazak u ERM-2 nema propisanih kriterija, ali uz ispunjavanje fiskalnih kriterija nužnih za izlazak iz procedure pri prekomjernom manjku treba voditi računa i o vjerodostojnosti ukupne ekonomske politike.
Do kad će trajati era jeftinog novca koja je doplivala i do nas, barem kad je u pitanju zaduživanje države?
Središnje banke širom svijeta, kako one najveće tako donekle i HNB, mogu kupiti vrijeme za provođenje reformi i stabiliziranje javnih financija. Međutim, monetarna politika ne može otkloniti uzroke trenutačne slabosti globalnog gospodarstva koji leže u realnom sektoru. Tako je svugdje, ne samo u Hrvatskoj.
Što dulje traje razdoblje iznimno ekspanzivne monetarne politike, to su jače i njezine negativne nuspojave u vidu napuhavanja mjehura cijena financijske imovine i stvaranja rizika za financijsku stabilnost, kao i rizika pogrešne alokacije resursa, slabljenja korporativnog restrukturiranja i usporavanja rasta produktivnosti
U mjeri u kojoj se labava monetarna politika doživljava kao prilika i izgovor za odlaganje nužnih mjera u drugim ekonomskim politikama, sije se sjeme buduće krize. Središnje banke moraju na vrijeme biti spremne normalizirati monetarnu politiku kako bi smanjile vjerojatnost materijalizacije tih rizika. Što je monetarna politika dalje od normalne, to je to teže napraviti i to je vjerojatnost intenziviranja političkih pritisaka na središnje banke veća. To je slično alkoholizmu, u ovom slučaju monetarnom alkoholizmu. Što dulje traje i što je veća količina konzumirane likvidnosti, to će pacijenta biti teže izliječiti.
Ishod referenduma u Velikoj Britaniji pokazuje da banke i općenito financijski sektor nisu omiljeni ni u bogatijim zemljama.
Činjenica je da je bankarski sektor općenito nepopularan. Djelomično s pravom, a djelomično ne. Ta činjenica se često koristi u politici kao lukrativan način skupljanja političkih poena, što dodatno antagonizira situaciju. Međutim, ako pogledate što se događa nakon referenduma u Velikoj Britaniji, vidjet ćete da su sve pametnije zemlje u EU požurile ponuditi atraktivne uvjete za privlačenje upravo bankarske industrije iz Londona u svoje zemlje. Toliko o popularnosti.
Može li novac nadomjestiti nedostatak ostalih politika?
Naravno da ne može. Očekivanja da će središnji bankari ponuditi skoro pa čudotvorna rješenja gospodarskih problema naivno su pogrešna. Središnji bankari mogu stvoriti kratkoročni privid poboljšanja, ali ne mogu riješiti „strukturne“ probleme. Vidimo kako Japan već dva desetljeća provodi progresivno ekspanzivnu monetarnu politiku bez obnove rasta. Polazeći od svakodnevnog iskustva, ljudi imaju dojam da količina roba koja se može kupiti ovisi o količini novca.
No na makrorazini stvari stoje obratno – robe ima koliko ima, ona je “strukturno” zadana. Količina novca i brzina njegova cirkuliranja određuju cijenu. Govoreći simbolično, za rast gospodarstva novac ima funkciju maziva, a ne, kako neki percipiraju, goriva. Posljedice su iste kao u motoru – ako ga je premalo, nastupi katastrofa. No dolijevanjem ulja preko potrebne razine samo postignemo da stroj dimi i prlja. Mi smo do sada postigli da se razina novca održava blizu optimuma te ne vidimo kako bi više monetarne mjere mogle pomoći gospodarstvu. To najbolje pokazuju rezultati naših strukturnih repo aukcija. Da novac leži na cesti, bez brige, već bismo ga pokupili.
Da bi se ocijenilo funkcioniranje financijskog sustava, ključno je pitanje na kraju dana: hoće li onaj koji je štedio dobiti natrag realnu vrijednost svoje uštede? S time da ta vrijednost može biti smanjena na dva načina: propašću banke ili inflacijom. Kako nas je povijest naučila, kada postane jasno da štediša neće dobiti sav svoj novac, onda počinju jako veliki problemi. Kako u financijskom, tako i u realnom sustavu. Naš je glavni posao tu opasnost smanjiti, što smo do sada dobro radili. Koliko god bio nesavršen, napadan i nepopularan, hrvatski je financijski sustav do sada bio izvor stabilnosti, a ne problema u gospodarstvu. I pritom je cijelo vrijeme punio proračun umjesto da zagrabi u njega kao u nekim drugim zemljama u okruženju.
Hoće li konačno krenuti novi kreditni ciklus u zemlji ili, da vas parafraziram, kad će konj početi piti vodu?
Ovogodišnje su naznake da konj polako počinje piti vodu, novoodobreni domaći krediti i sektoru poduzeća i sektoru stanovništva su pozitivni. Rast kreditne aktivnosti za sada je vrlo blag, a njegov intenzitet ovisit će prvenstveno o gospodarskoj aktivnosti. Što ona bude jača, što bude više investicija i što bude više otvaranja novih radnih mjesta, ona će brže rasti.
Kamatne stope su na povijesnim minimumima. S obzirom na kreditni rejting, odnosno rizik države, niže nego što bismo mogli očekivati u usporedbi s drugim zemljama, no postoje značajna ograničenja i razlika u odnosu na prethodni kreditni ciklus do 2008. Temeljna je ta da je razina duga daleko veća, a čim je dug viši, potražnja za novim dugom je manja, odnosno voljnost odobravanja novog duga će biti manja jer su rizici veći.
Istraživanja HNB-a pokazuju da je gotovo trećina poduzeća prezadužena tako da ona ne mogu dizati novi dug. Napokon, građevinski bum u stanogradnji je gotov, a stanovništvo je uzelo veliku količinu stambenih kredita i nije voljno uzimati nove ni približno brzo kao prije krize. Sve to upućuje na zaključak kako trenutačno i dalje pretežu ograničenja na rast kreditne aktivnosti.
>> Rast BDP-a brži od očekivanog, ali dug i dalje najveći rizik
Kaj vi uopće radite osim da služite kao mjenjačnica eur-a u kune. S tom politikom ste sve istjerali van da zarade vani eure i da ih donesu tu da troše gdje će te im vi tj banke opet dati kunee za te ure, a sve s ciljem da održite umjetni tečaj kune. Vas uopće nije briga za narod. Mogu se komotno svi iseliti van i vama je to ok, samo nek je kuna stabilna.