Misterij nestale novosadske toplane vrijedne nekoliko milijuna eura najbolji je primjer da se u krizi i recesiji sve više i bezobraznije krade i sve manje bira. Izvješćima o bankovnim, burzovnim i sličnim malverzacijama, pranju novca, štetnim ugovorima i ostalim papirnatim i virtualnim oblicima gospodarskog kriminala svakodnevno smo bombardirani. No nastranu te sve “sofisticirane” krađe koje se lijepe za “sofisticiranije” lopove, nerijetko i s političkim “pedigreom” - i u nas se, kao i u susjednoj BiH ili Srbiji i dalje krade i po “balkanski” - metar drva, željeza, tvornice..., kilu pšenice, dragulja, zlata...

I dok u Srbiji i dalje razbijaju glavu enigmom kako je cijela jedna toplana, odnosno objekt koji se prostirao na površini većoj od 300 četvornih metara i visine oko šest metara mogao nestati, čime je s vrha srbijanske top-liste nevjerojatnih krađa potisnuta krađa dva kilometra željezničke pruge u blizini Šapca, ni hrvatski se dugoprstići ne mogu postidjeti vještina u stilu Davida Coperfielda.

Željezo na cijeni

Paško Vela, predsjednik uprave CMC-a Sisak, ovih se dana tako tuži kako iz kruga tvornice mjesečno nestaje željezo u vrijednosti 50.000 eura. Na godišnjoj razini to je gubitak veći od pola milijuna eura. Unatoč dvadesetorici zaštitara i sigurnosnim kamerama, otpadno željezo nestaje iz kruga tvornice podzemnim tunelima i kanalima ispod ograde koje su iskopali Romi. I to usred bijela dana! Što bi tek bilo da se intervencijom zaštitara svakoga mjeseca ne spasi i do 1500 kilograma željeza pripremljenog za krađu, najbolje znaju u samom CMC-u. A da bi apsurd bio veći, romski lopovi ukradeno željezo prodaju Ciosu, a Cios opet CMC-u, tuži se Vela, koji je kradljivce prijavljivao i policiji. No, dok ona stigne, na vidiku više nema ni kradljivaca ni tačaka s dragocjenim teretom. Vela tvrdi kako je to dokaz da pravna država uopće ne radi pa CMC razmišlja i da je tuži za nadoknadu štete.

Romima se rizik očito isplati, jer za kilogram starog željeza najlošije kvalitete, iskopanog iz zemlje, dobiju i 1,89 kuna, a željezo je i najlakše prodati. Makarska policija nemoćna je pred lopovima koji u posljednje vrijeme sve češće režu i zaštitnu ogradu autocesta, prevoze je preko “divljih” graničnih prijelaza u BiH i tamo prodaju kao sekundarnu sirovinu. Samo u lipnju s makarskih prometnica ukradeno je 50 slivnih rešetki, 20 željeznih šahtova i čak 150 prometnih znakova. Zanimanje lopova za te rekvizite nije teško objasniti. Tvrtke za otkup sekundarnog otpada kilogram aluminija plaćaju 7 kuna, željezo od 70 lipa do dvije kune, a primjerice, samo jedan novi komad željeznog šahta stoji 1000 kuna.

Domišljati kradljivci

Stoga nije teško pretpostaviti zašto su na meti dugoprstića bili i Metalko iz Buja iz kojega je lani otuđeno 700.000 kuna proizvoda i repromaterijala, 3700 kilograma gotove robe poput rasvjetnih stupova, stupića za zaštitu pješačkih zona..., 1890 kilograma bakra, 770 kilograma bronce, kao i raznih alata. Iz šibenskog TLM-a početkom godine nestalo je 3 tone aluminija, iz Gredelja 350.000 kuna vrijedne baterije za lokomotive, a negdje i direktori, čini se, pomažu lopovima ili su uhvaćeni s prstima u pekmezu. Splitski Odjel gospodarskog kriminaliteta podigao je prijave protiv Mirka Kozine, stečajnog upravitelja Salonita iz Vranjica i Mladena Oštrića, direktora tvrtke Adriatic Blizna. Kozina je, prema nalazu policije, od pet tvrtki koji su se javile za sanaciju i dekontaminaciju azbestnog otpada iz propale vranjičke tvornice izabrao baš Adriatic Bliznu, kojoj je istekla dozvola za gospodarenje opasnim otpadom.

Ni to nije bilo dovoljno, pa su, umjesto da uklanjanju opasni otpad, radnici Adriatic Blizne iz tvornice krali bakar i željezo u vrijednosti više od 5 milijuna kuna. Zlato pak, čini se, zahtijeva posebnu taktiku, pa su tako pljačkaši odjeveni u liječnike i u vozilu hitne pomoći opljačkali zlatarnicu Veritas u Poreču ukravši nakita u vrijednosti 10 milijuna kuna, a mame i državne robne zalihe čija je količina, kako je nedavno izjavio sam ravnatelj robnih zaliha Tomislav Tomić, državna tajna. Sve dok u javnosti ne procure afere sa žitom. Prije 10-ak godina Slavonija d.d. državne je zalihe oštetila za 52,7 milijuna kuna. Ukradenu pšenicu prerađivala je u brašno i prodavala. Najnovija takva afera vezana je pak uz Đakovštinu d.d. u stečaju - 200 tona pšenice i 100 tona kukuruza u vrijednosti 28 milijuna kuna - a epilog se nakon nekoliko uhićenja još čeka.

Kada bi se primijenila stara formula od 1 posto ukupnih prihoda, koliko je trgovcima na ime krađa do prije nekoliko godina opraštala Porezna uprava oslobađajući ih za taj iznos PDV-a, ispada da je lani u hrvatskoj maloprodaji u odnosu na 96 milijardi kuna prihoda otuđeno robe u vrijednosti oko milijardu kuna. Tekstil, odjeća i obuća teže se kradu, no kad je u pitanju prehrambena roba i druge manje potrepštine, trgovci govore o krađama većim i od pet posto. Pod kapom Ministarstva financija o tome su se, doznajemo, nekad vodile i detaljnije evidencije, no otkako od 2007. krađe padaju isključivo na teret trgovaca, pravim informacijama ne raspolažu ni MUP, HGK, HUP ni Sindikat trgovine Hrvatske, dok trgovački lanci, koje smo pitali, s tim podacima ne žele izlaziti u javnost.