Kad nam nešto “teško ulazi u glavu” često poželimo postojanje napredne metode koja bi nam sve što trebamo naučiti u samo nekoliko sekundi urezala u pamćenje. S nečim sličnim susreli smo se već prije 12 godina, ali samo u filmu “Matrix” kada su Keanu Reeves i Carrie-Anne Moss svo znanje “upijali” s računalnih hard diskova i to brzinom skidanja jedne prosječne pjesme s interneta. U vrijeme prikazivanja tog filma sve je izgledalo kao neostvariva fikcija ili barem vrlo daleka budućnost.

Dvanaest godina kasnije važan korak ka “učenju bez po muke” napravljen je na Sveučilištu u Bostonu, a rezultate istraživanja objavio je i ugledni časopis Science. Po prvi put u povijesti bostonski su neurolozi uspjeli “prodrijeti” u proces učenja u mozgu koristeći inducirane predloške kako bi stvorili naučeno ponašanje.

Atletičari preko noći

Tehnika nije tako napredna poput one u “Matrixu”, ali pruža izvrstan temelj za razvoj novih metoda učenja, ali i rehabilitacije pacijenata. Buduće terapije koje znanstvenici planiraju razviti trebale bi dekodirati obrasce moždane aktivnosti primjerice atletičara ili glazbenika, a one bi bile upotrijebljene na drugoj osobi kako bi ona naučila stvari koje do tada nije znala.

– Omogućit ćemo učenje uz minimalni mentalni angažman. Uskoro ćemo moći savladati sviranje klavira, naučiti se boriti sa stresom i još puno stvari i to u samo nekoliko sekundi – optimistično najavljuju neurolozi iz Bostona.

Za proučavanje procesa učenja znanstvenici su koristili slike nastale pomoću magnetne rezonancije i tako istraživali sposobnost mozga odraslog čovjeka za vizualno učenje u kojem vježbanje povećava učinkovitost pri izvršavanju određenog zadatka. Ovaj ambiciozni projekt učenja budućnosti vodio je neuroznanstvenik s bostonskog sveučilišta Takeo Watanabe.

Korištena je metoda tzv. fMRI povratne informacije kojom se stimulirao dio mozga odgovoran za procesiranje vizualnih informacija (vidna moždana kora). U prvoj su fazi ispitanicima pokazali krugove iz različitih smjerova, a zatim su koristili tehnologiju fMRI kako bi poručili njihovu moždanu aktivnost. Nakon toga znanstvenici su bili u mogućnosti ispitanike naučiti da ponovno kreiraju istu aktivnost vidnog dijela moždane kore. Od ispitanika je potom zatraženo da pokušaju regulirati aktivnost u stražnjem dijelu mozga i da zamisle što veći zeleni disk. Rečeno im je da će novčana naknada za sudjelovanje u istraživanju biti proporcionalna veličini zamišljenog diska, ali nisu im otkrili što bi taj disk zapravo trebao značiti.

Kada su ispitanici zamislili disk, istraživači su pratili moždanu aktivnost i aktivacijske predloške u vidnom dijelu moždane kore.

- Ispitanici se mogu naučiti kontrolirati aktivaciju cijele regije mozga, ili aktivaciju pojedinih regija u mozgu. Ova metoda funkcionirala je čak i u slučajevima kad ispiranici nisu bili svjesni da uče što je za nas veliki uspjeh - rekao je Watanabe.

Vraćanje pamćenja

- Bez obzira na probleme, tehnika učenja na čijem razvoju intenzivno radimo mogla bi osobi omogućiti učenje novih vještina, razviti pamćenje ili čak vratiti vještine i znanje koji su bili narušeni zbog nesreće, bolesti ili starenja. Sve što su izgubili, moglo bi im biti vraćeno bez ikakvog napora i truda i bez da su svjesni da su išta učili - kaže Watanabe.

Kao i kod svake eksperimentalne metode, i kod ove postoje problemi jer učenje bez svijesti ne mora uvijek biti prednost. Oni koji se podvrgnu brzom učenju nisu svjesni što uče i kako uče. Tu činjenjicu mogli bi zloupotrijebiti zlonamjerni znanstvenici koji bi ljudima mogli usađivati i neka “nepoželjna” znanja i vještine.

To samo govori da će za primjenu tehnologije koja svakome od nas na prvi pogled zvuči primamljivo trebati još puno godina istraživanja.