Gledali smo to nebrojeno puta. Kod vrhunskih sportskih, filmskih i estradnih zvijezda. Žalimo se na njih da izvoljevaju, da su ovakvi ili onakvi. A onda u ključnom trenutku postignu zgoditak, odglume ili otpjevaju tako da čovjeka prođu trnci i može samo ustati i uz ovacije ovjekovječiti trenutak slave na kojem je bio prisutan. Željko Rohatinski i HNB na sličan način već gotovo čitavo desetljeće spašavaju Hrvatsku od nje same.

Od nelikvidnosti 2000.-2001. spašavao nas je spuštanjem obvezne pričuve i davanjem likvidnosti. Od šoka zamjene eura 2002. spašavao nas je povlačenjem eura iz čarapa u obveznu pričuvu u inozemnoj valuti. Od rastućeg inozemnog duga 2003.-2007., koji je uglavnom bio rezultat odnosa između domaćih podružnica stranih banaka, spašavao nas je graničnom pričuvom i stopom pokrivenosti deviznih obveza deviznim potraživanjima. Od formiranja i rasprskavanja špekulativnog balona 2005.-2007. spašavao nas je konzervativnijom monetarnom politikom i plafoniranjem rasta kredita banaka. Na koncu, od produljene recesije 2009. i 2010. spašava nas otpuštanjem jednog postotka obvezne pričuve kako bi Vlada svojim mjerama kroz banke i HBOR mogla ponuditi milijarde novca za oživljavanje privrede.

Najčešće je to Rohatinski radio na svoj način sam i daleko od očiju javnost, na pravi donquijoteovski način. Pomoći nije bilo od ostalih nositelja ekonomske politike. Industrijsku politiku vodimo po načelu najvećeg gubitka (tko ostvari najveći gubitak, njega podržavamo). Fiskalna je politika ekspanzivna zbog rastućeg dugogodišnjeg apetita svih mogućih interesnih skupina, pa i one koja je u nedjelju napala Rohatinskog. Jedini cilj koji monetarna politika ima po Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci iz 1998. je (a za saborske zastupnike koji teže čitaju napisat ću velikim slovima) stabilnost cijena.

To je Rohatinski, čak i uz osampostotnu inflaciju 2008. (što je bilo komaparabilno EU i okruženju) cijelo vrijeme ostvarivao, a kao što sam napomenuo, iako nije morao, postignuo je i druge navedene ciljeve. Za sve navedeno je dobio priznanje u inozemstvu. A doma? Stalna prozivanja i kritiku. Znate što? I ja bih već nebrojeno puta na njegovu mjestu ponudio ostavku.