Srbija se podijelila između zapada i istoka, između Bruxellesa i Moskve, ako je suditi po javnom djelovanju aktualnih političkih vođa. Tako se gotovo istovremeno početkom lipnja premijer Aleksandar Vučić sastao u Berlinu s kancelarkom Angelom Merkel, dok je predsjednik Tomislav Nikolić u Beogradu primao saveznika ruskog predsjednika Vladimira Putina, bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, kojega na zapadu nitko ne prima. Nikolić kaže da su Srbija i Bjelorusija najbolja veza između EU i Euroazijske unije.
Nekad su Obrenovići Srbiju vezivali za Austriju, Karađorđevići su bili, moglo bi se reći, više za Rusiju, danas premijer Vučić vuče prema Europskoj uniji, predsjednik Nikolić njeguje odnose s Rusijom i ruskim satelitima, ali u Srbiji se zapravo razmahao sentiment prema slavenskoj i pravoslavnoj braći na istoku.
– Politički konsenzus postignut u Srbiji u opredjeljenju za europske integracije, ulazak u EU bez učlanjenja u NATO, u raskoraku je sa stanjem duha, odnosno društvenom atmosferom kojom dominiraju neokonzervativizam, antizapadnjaštvo i ksenofobija – ističe Sonja Biserko iz srbijanskog Helsinškog odbora za ljudska prava.
Biserko navodi kako Srbijom dominira široki, neformalni pokret retradicionalizacije. Gotovo 14 godina nakon pada Slobodana Miloševića ponovno se napada liberalne aktiviste, zagovornike ljudskih prava i antifašizma, a u Beograd jedan za drugim dolaze iz Rusije gosti s misijom.
“Povratak Rusiji”
“Povratak Rusiji” zove se knjiga Leonida Rešetnjikova, direktora ruskog državnog Instituta za strateške studije, nekad pripadnika ruske tajne službe, a autor je na promociji u Beogradu proglasio Milu Đukanovića, crnogorskog premijera, “veleizdajnikom srpskog naroda”.
– Nikad u povijesti srpski narod, a crnogorski narod je dio srpskog naroda, nije bio protiv Rusije. To je velika izdaja za koju će Đukanović odgovarati na strašnom sudu – rekao je Rešetnjikov, koji je i savjetnik pri ruskom ministarstvu vanjskih poslova. U intervjuu za Politiku Rešetnjikov kaže kako je “prirodno za slavensku pravoslavnu zemlju da bude u savezu s Rusijom, Bjelorusijom, Ukrajinom”.
Povjesničar Ivo Banac kaže kako je taj sentiment Srba prema Rusima teško razumjeti jer je u odnosima Rusije i Srbije bilo je puno ključnih trenutka u kojima je Rusija ostavila Srbiju na cjedilu, još od ruske politike nakon Prvog srpskog ustanka, kad su Rusi aranžmanom s Osmanskim Carstvom djelovali protiv Karađorđeva ustanka, ističe Banac.
I danas se srpskim medijima šire nježni osjećaji prema ruskoj braći, a u stvarnosti manji partner, naučili smo to i u Hrvatskoj, uvijek mora puno dati. Pa je tako Srbija jedina zemlja u kojoj je poduzeće koje je trebalo graditi Južni tok kroz Srbiju u većinskom vlasništvu – 51 posto – ruskog Gazproma, Srbija ima 49 posto. K tome, ta tvrtka nema ni sjedište u Srbiji, nego u Švicarskoj, u off-shore zoni u kantonu Zug, pa kao ni druga takva poduzeća tamo nema ništa osim poštanskog pretinca.
No, Gazprom je ionako još od 2009. godine većinski vlasnik Naftne industrije Srbije, srpske Ine, na benzinskim stanicama piše Gazprom. Sad je zbog ukrajinske krize i Južni tok došao u pitanje, Bugarska je kao članica EU pod pritiskom da odustane od gradnje, no Bugarska se pritisku odupire jače nego Srbija, koja tek pretendira na ulazak.
– Rusija se na Balkanu uvijek oslanjala na dvije noge, jedna je bila Bugarska, druga Srbija, to je vidljivo i danas – komentira Banac.
A interesi Bugarske i Srbije bili su često sukobljeni. Sanstefanskim mirom nakon rusko-turskog rata 1877.-78. godine Srbija je stekla neovisnost, ali bilo je predviđeno stvaranje Velike Bugarske, kojoj je trebao pripasti teritorij koji je htjela Srbija. Na Berlinskom kongresu 1878. godine to je ipak promijenjeno, ali u Srbiji su tada uvidjeli da im Rusi nisu uvijek veliki prijatelji i saveznici pa se okreću Beču. Osim Rešetnjikova, ovih dana u Beograd je stigao i predsjednik Dume Sergej Nariškin, koji je na listi zabrane boravka u zemljama EU iako je beogradska vlada učinila sve da Nariškin odustane od posjeta.
Zabrana za “izdajnike”
Beograd je obišao i zastupnik u Dumi Konstantin Kosačev, a niz je završen posjetom ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova. Sve zajedno zaista nalikuje na veliki pritisak bratskog naroda s istoka, koji pravoslavnu braću steže u zagrljaj milom ili silom. Koliko je Vučićeva proeuropska orijentacija iskrena, nitko ne može znati, ali nakon što su njegovi naprednjaci došli na vlast, za glavne urednike Politike i Večernjih novosti, napominje Biserko, došli su urednici poznati po antieuropskoj orijentaciji, u Politici Ljiljana Smajlović, bliska DSS-u Vojislava Koštunice, a u Večernjim novostima Ratko Dmitrović, u devedesetima ratni huškač.
Kad se nedavno povela rasprava mogu li kriminalci nastupati na televiziji, jer je jedan osuđeni diler dobio prostor na nizu TV postaja, Dmitrović se zauzeo da se zabrani i javni nastup Sonje Biserko i Jelene Milić, direktorice Centra za euroatlantske studije, jer su poznate “antisrpkinje” i “izdajnici”. Čini se tako da se u Srbiji za domaću upotrebu njeguje proruski sentiment, a prema van jačaju odnosi s europskim zemljama, pa se Vučić nakon Merkel sastao i s austrijskim kancelarom Wernerom Faymannom.
Molim istocne susjede da izaberu ISTOK. Sretni oni, a jos sretniji mi. Sve ostalo bi bilo licemjerstvo.