Sanjao sam majku.
Evo, tek probuđen prisjećam se kako sam i snu znao da je ona mrtva i čudio se da je vidim živu... i rekoh joj: “Majko, pa ti si mrtva, što radiš ovdje sa mnom koji sam još živ?” I bi mi nekako neugodno. Drži me taj osjećaj neugodnosti i sada... poslije sna.
Nešto mi se mota po glavi da mi je baš na današnji dan umrla majka. Prije dvanaest godina. Što se tiče godina, u to sam potpuno siguran. Bio je početak septembra, mjesec dana prije negoli ćemo se ja i moj mlađi brat naći s dvadesetogodišnjom tetkom u Zagrebu.
Igrao sam na poljani nogomet s drugom djecom, nedaleko od izbjegličkog logora u blizini Tuzle. Kad dođe tetka sva uplakana i reče mi: “Dino, umrla ti majka. Nađi brata i odmah u kontejner.” Nisam ni zaplakao.

Potražio sam mlađeg brata i jedva ga našao kod vojnog aerodroma ograđenog visokom žicom, kako s drugom djecom promatra spuštanje i polijetanje aviona. I gotovo svi ratni. Najviše američkih.
Rekoh mu bez okolišanja, odmah u glavu: “Mirza, mati nam je umrla, idemo!” Ni on nije zaplakao, a na moje čuđenje ni previše se iznenadio. Pognute glave poslušno krene, kao da je  učestalo umiranje za nas nešto normalno. Da su tad tom rano odraslom šestogodišnjaku rekli umro ti je jedini brat, mislim da ni tada ne bi zaplakao, već bi mirno došao da zadnji put vidi umrlog brata, a onda bi se vratio promatrati avione, da iskoristi svaki trenutak dok red ne dođe i na njega. To znam, jer bih i ja slično uradio. Poslije oca, dva brata i poslije svih muških u široj porodici, eto, i sad poslije majke, koja danima nije prestajala plakati tjerajući suzu za suzom, umiranje je čini se bila naša sudbina.
Držeći ga čvrsto za ruku, jedva smo ušli u taj naš uplakani kontejner, gdje smo privremeno bili smješteni. “Jadna li majka”, izrekoše nam nekoliko žena gotovo u glas. Nisam baš razumio kome je taj jad bio upućen, umrloj majci ili nama siročadi.

Četiri žene podigoše obamrlo tijelo i položiše je na pod. “Nije vam tamo Mekka, žene, još malo udesno”, upozoravala je visoka mršava žena kroz plač, rukom pokazujući pravac.
Majčino nepomično tijelo okrenuše malo udesno i sad je ona u američkom vojnom kontejneru glavom bila okrenuta prema Mekki.
Slutio sam da to s majkom neće dugo potrajati, jer tjerati suzu za suzom ne može se u nedogled. Negdje nešto mora pući. I puklo!
Još se sjećam kako je jedna nena potiho, kroz plač, molila Boga za američke vojnike, koji su nas iz šatora premjestili u kontejnere, a proklinjale one nizozemske vojnike, koji su nas trebali štititi u Srebrenici.

Ma jeste, siguran sam, na današnji dan umrla mi je majka. Potvrdio mi je to i moj unutarnji glas iz sna. Bio septembar, sunčani početak septembra, kao i sad... a to da mi se pred zoru u san ukazala majka, onako živa s tužnim pogledom i očima punim suza... sve to meni kazuje da je ona umrla baš na današnji dan... Pogledam na kalendar koji visi na zidu iznad Gogoove glave... danas je utorak, 11. rujna.

Pomislim kako taj znakoviti san upozorava da se na današnji dan trebam pomoliti Bogu za umrlu majku, a ne znam kako i na kojem bih se jeziku molio. Sve naše molitve su na arapskom, a i ono malo što sam znao, sad sam potpuno zaboravio.

Valjalo se otrijezniti od tog teškog sna i što brže se spremiti i iskrasti iz stana, kako ne bih probudio Gogoa. Gogo je slikar i ja, zahvaljujući njemu, živim kod njega u stanu. Više je to atelje, negoli stan. Gogo je bio i još dragovoljac, borio se u ratu, a bio je i ranjen negdje kod Vukovara. Nije ga toliko mučilo to što je bio u ratu i što je bio ranjen, više ga je mučilo to što su svi iz njegove generacije diplomirali, a on nije. Načuo sam da Gogo ima onaj PTSP. Ja to nisam primijetio, znam samo kako ponekad zna biti jako neraspoložen i onda ne priča po cijeli dan. Ali pije, onako iz flaše, i onda samo slika. Po meni to i nije neka bolest, više neki nadahnuti poremećaj koji ga tjera da pije i slika po cijeli dan.
Dok sam se umivao i prao zube, sjetim se tetke i mlađeg mi brata. Oni su jedini koje imam. A zapravo ih nemam. S tetkom smo ja i moj mlađi brat i došli u Zagreb. Tetka je imala nekih dvadeset godina, ja sam imao devet godina, a mlađi brat Mirza imao je šest godina. Ubrzo je po dolasku u Zagreb upoznala Gogoa, pa smo se mi iz izbjegličkih baraka u Španskom premjestili u njegov atelje. Poslije je Gogo našao nekog odvjetnika koji nam je sredio domovnice. Znam da smo se pisali kao Hrvati. To meni bilo sasvim u redu, jer sam tad mislio da ne možeš ni živjeti u Zagrebu ako nisi Hrvat. A Zagreb mi se jako svidio. I dan-danas je tako! Zlo je bilo to što je tetka odmah izvadila putovnice za sebe i mlađeg mi brata i otišla s njim u inozemstvo. Rekla mi je da ima dogovor s nekom obitelji negdje u Skandinaviji koji bi skrbili oko mlađeg mi brata. I rekla je da će doći po mene. Niti je došla niti se javila, ima tome dvanaest godina. I tako ja ne znam jesu li mi tetka i brat među živima, ili su se okrenuli mrtvima.

*
Malo sam se oznojio kad sam se gurajući svoj radni bicikl uspeo uz Mesničku i kad sam dospio na svoj mali trg. “Moj mali trg”, znao sam reći par puta i pred Gogoom, a on bi se svaki put nasmijao i rekao mi kako sam ja jedna od velikih zvjerki koje za života imaju svoj trg. “Dogurat ćeš ti i do Sabora”, znao mi je dobaciti Gogo, jer je taj mali trg, kojeg sam uživao čistiti, bio na Gornjem gradu, blizu Sabora.

Sad mi je ovaj svježi povjetarac s izlaskom sunca baš prijao. S tog malog trga bio je predivan pogled na donji grad. S jedne strane je visoki zid velike crkve, a nasuprot njoj je muzej, moderno napravljen, sav u staklu, dok je onaj najljepši dio malog trga bio otvoren prelijepom pogledu na donji grad. Na ovom “svom” trgu najviše sam se zadržavao, i on je, zahvaljujući meni, bio čist kao suza.
Prihvatih se odmah metle i započnem sa čišćenjem, a misli ko misli, sve tiskaju jedna drugu. A kako i ne bi, kad mi je dan započeo s takvim snom i s toliko prisjećanja.
Znači, majka je umrla 11. septembra 1995. godine, ponovim u sebi da više nikad ne zaboravim. Nisam zaboravio ni onaj datum 10. jula, kad smo bili protjerani iz Srebrenice, a još više mi je ostao u sjećanju onaj 11. jul kada sam se probudio u šatoru. Probudio me majčin plač i zapomaganje nad ocem i sinovima, kad su javili da su svi muški poubijani. Taj datum, uzrok svim nesrećama, neću zaboraviti do kraja života, kad sam onako tek probuđen pokušavao smjestiti u svojoj devetogodišnjoj glavi što nam se to događa.
Sad sam eto upamtio taj 11. septembar, kad je umrla majka... i odjednom me podsjeti na 11. rujan 2001. godine. I taj dan mi je ostao u posebnom sjećanju po tome što me Gogo taj dan, i nikad više, oslovio nekoliko puta s “crni Dino”. I tad sam u svojoj petnaestogodišnjoj glavi pokušavao shvatiti ozbiljnost onoga što mi je Gogo nastojao dočarati. A izgledalo je kao da se cijeli svijet ruši, i svi to znaju osim mene. A što je najgore, činilo se da sam ja, koji ne znam ništa, bio upetljan u sve to...

*
Metem li ja metem, mali gornjogradski trg, kadli mi se, odjednom, vrati onaj zloglasni Gogoov glas od prije nekih pet-šest godina: “Crni Dino, što uradiše oni tvoji?”
“Koji moji? Ja nemam nikoga...”, pravdao sam se ja pred Gogoom ne znajući o čemu on to. “O, imaš, imaš... ime ti to kaže... a prezime potvrđuje”, nastavljao je Gogo prijetećim tonom. A ja stvarno nisam imao pojma što mi to ime kaže, a prezime potvrđuje.
Nikad ga nisam vidio tako zabrinutog, a još nije bio ni pripit.
– Ne razumijem, ništa ne razumijem! – poviknem malo i ja, ne shvaćajući ništa.
– Nemoj mi reći da ne znaš ono o čemu cijeli svijet već nekoliko sati bruji? Zar nisi vidio na televiziji? – upita me zaprepašteno.
– Nisam. Igrao sam fliper.
– Ti igraš fliper, Amerika se trese, a svijet podrhtava. Avionima na njujorške nebodere... tisuće mrtvih... shvaćaš... Avionima na “blizance” oni tvoji iz Al-Kaide.
Nisam se ni snašao kako bih rekao da ja nemam veze s tom nekom Al-Kaidom, kad me Gogo zateče s novim pitanjem:
– Što znači to tvoje pravo ime na arapskom... Kako ono?
– Nurudin. Ali ja ne znam arapski. A ime... rekao mi je otac jednom, ima veze sa svjetlom i vjerom.

– Eto, svjetlo-vjere. Ne može bolje.
– Nisam ja nikakvo svjetlo. A nisam ni neki vjernik.
– Znam ja to, moj Dino, ali ne znaju drugi. Zato, zasad, pravo ime ne govori nikome, a i prezime malo skrati. Što će ti ono... onaj hafiz...?
– Meni i ne treba.
– A taj hafiz? Što to znači?
– Onaj koji zna Knjigu napamet.
– Koju knjigu?
– Pa Kitab! Kur’an!
– A tako znači... još i Kur’an znaš napamet, crni moj Dino, a Amerika na nogama.
– Ne znam ja ništa.
– Dok ti Amerikancima dokažeš da ne znaš ništa, ode glava, moj Dino. Slušaj... odsad, dosta ti je Dino... i skrati prezime na Begović.
– Ma meni dosta, ali moji su umirali kao Hafizbegovići.
– A kad ćeš ti već jednom shvatiti da su oni mrtvi, a ti si živ. Stoga, moj Dino, od danas pripazi na sebe.

*
Eto, urezao mi se taj 11. rujan 2001, baš kao što mi se urezao i onaj 11. jul 1995. godine kad je majka onako bolno prizivala svoja dva mrtva sina i oca svojih sinova. I tad sam prvi put čuo za one “blizance” u Njujorku. I malo se začudio. Jer su i moja dva brata, Harun i Haris, bili blizanci.
I tako sam po preporuci Gogoa pazio na sebe. A onda, s vremenom, i zaboravio na sve to. Tek kad sam podnio zahtjev za posao radnika “Čistoće” prisjetim se da bi možda moglo biti problema. I pozovu me u “Čistoću”. I stanem ja pred jednog službenika koji gleda moje papire, a onda pogleda i u mene ispod naočala i upita me: “A rođen si u Srebrenici.” “Jesam”, rekoh. Sad sam očekivao da će nabadajući pročitati moje ime i prezime i pitati me jesam li ja taj? A nit je nabadao, a niti pitao, već mi pruži neki papir i onako službeno reče: “Dolje u prizemlju zaduži bicikl, metlu, lopatu i uniformu, pa se opet vrati do mene...” I tako bi! To mi je bio jedan od najsretnijih dana u životu. I od tada svaki mjesec plaća, a meni super i posao. Radim na čistom zraku i nemam šefa. Kad ogladnim, pojedem sendvič koji sam spremio, a ponekad na klupi nađem i novine pa ih onako prelistam.

I sad vidim na klupi neko ostavio novine. Uzmem sendvič iz vrećice i krenem da u miru pročitam novine uz gablec i malo da zaboravim na ova današnja prisjećanja. Podignem novine i čitam naslov na prvoj stranici i ne mogu vjerovati... Pročitam još jednom: Odlikovani nizozemski vojnici iz srebreničke enklave! Brzo okrenem četvrtu stranicu i pročitam cijeli tekst. A svodi se na isto: Nizozemski vojnici koji su izručili mog oca i braću mi onim zlotvorima – isto tako još osam tisuća ljudi – umjesto kazne dobili odlikovanja od svoje države.
Sendvič nisam ni dirnuo. Prisjelo mi!
I ne znam otkud mi da pomislim najstrašniju misao ikad pomišljenu u mojih dvadeset i jednu godinu. Stidim se te misli i neugodno mi je... kao kad sam majci u snu predbacio što me ona mrtva posjećuje u snu, kad sam ja još uvijek živ.
Mislio sam kako sam tu prokletu misao koja se javila iz očaja potjerao iz svoje glave... kadli me prije spavanja opet obuze. I tako ti ja pola noći premišljam otvorenih očiju, a u drugoj polovicu noći ipak uspijem nekako zaspati.
I sanjati.

Sanjam... da smo moja dva mrtva brata i ja sami u nekom velikom avionu. Letimo avionom prvi put u životu, moj brat Harun i brat mi Haris. Harun je bio sav veseo i uzbuđen. A Haris je bio nekako tužan. Stalno mu je na pameti bio mlađi brat Mirza. Nas tri brata u avionu nikako da se dogovorimo gdje bismo sletjeli. Harun bi da vidi Njujork i sve one visoke zgrade, a posebno “blizance”. Sve je to, kaže, vidio jednom na slici i sad bi da vidi dok je još živ. Ja, naravno, znam u snu da su oni mrtvi, ali ne želim to pokvariti i reći im. Pravio sam se da su živi, zato mu nisam ni rekao da “blizanaca” više nema. A onda sam nešto mislio u snu, kako je tada Harun bio već uveliko mrtav, pa možda mi u snu i vidimo u tom ogromnom Njujorku te “blizance” žive, to jest neporušene. A Haris bi da sletimo u Dansku, jer on misli da je Mirza u nekom danskom zatvoru. Uzalud sam ga uvjeravao da je Mirza još dijete, a onda se sjetim da i nije dijete, pa možda Haris ima pravo. “Ali zašto bi bio u zatvoru”, pitam ja njega. “Ima puno razloga”, reče mi Haris. “Možda se htio osvetiti”, ubaci se Harun. “Kome?” pitam ja. “Ima puno odgovornih”, reče mi Haris. “Onda najbolje da sletimo u Nizozemsku i da pokidamo odlikovanja onim vojnicima koji vas učiniše mrtvima”, predložih ja. Odjednom se Harun i Haris slediše. Postadoše ko mrtve sjene, bez glasa i bez stasa. Onda se sjetim u snu da neko mora upravljati ovim avionom. Potrčim do pilotske kabine, kad tamo... nikoga. Avion leti sam... a u njemu ja... i moja dva mrtva brata...

Premium sadržaj

35

DOLAZE RAFALEI, ALI...

MiG-ovi su trebali biti prizemljeni, ali plan se drastično promijenio: Više je razloga

Video sadržaj

Brončani iz Francuske

FOTO Bračni status legendarnog reprezentativca izaziva pažnju javnosti, a pojavile se i nove fotke

Video sadržaj

8

Omiljena pjevačica

Danijela Martinović prekinula šutnju: Evo zašto je napustila show 'Zvijezde pjevaju'

Korak ispred drugih

Osvojite najtraženiji program današnjice u vrijednosti od 2.400 eura i postanite najveći stručnjak na tržištu

OTKRIVAMO

Stručnjakinja savjetuje kako do sigurnije budućnosti i mirovine: ovo je njezinih sedam pravila

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest